Sveti Amand Maastrichtski

Sveti Amand Maastrichtski, latinski Amandus, bio je redovnik, misionarski biskup i utemeljitelj samostana u 7. stoljeću. Djelovao je među stanovnicima Flandrije, Franačke, Baskije i dunavskih krajeva, a zbog opsežnoga naviještanja često ga nazivaju apostolom Belgije i Flandrije. Umro je 6. veljače 679. u opatiji Elnon.

Rodio se vjerojatno oko 584. u Donjem Poitouu, u plemićkoj obitelji. Druga mjesna predaja njegovo rođenje smješta oko 600. u Gaskonju, ali prvi je podatak bolje zastupljen. Kad mu je bilo dvadesetak godina, protiv želje obitelji otišao je u samostan na otoku Île d’Yeu. Otac mu je zaprijetio razbaštinjenjem ako se ne vrati, no Amand je ostao pri odluci.

S otoka je otišao u Bourges i postao učenik biskupa Austregisila. Ondje je petnaest godina živio povučeno u ćeliji, u strogoj molitvi i postu, hraneći se kruhom i vodom. Samotničko razdoblje nije ga trajno odvojilo od ljudi. Hodočašće u Rim pomoglo mu je prepoznati misionarski poziv, pa je napustio ćeliju i krenuo prema područjima na kojima je kršćanstvo još bilo slabo ukorijenjeno.

Na rimskom hodočašću pridružio mu se Humbert iz Maroillesa. Humbert je bio plemić i odgojen za redovnički život, ali se nakon smrti roditelja vratio na obiteljska imanja radi nasljedstva. Udobnost ga je udaljila od prvotne odluke, sve dok ga Amand nije poveo u Rim. Poslije je postao njegov učenik i pratilac.

Amand je oko 628. primio službu misionarskoga biskupa bez stalne biskupije, iako drugi zapisi posvećenje smještaju oko 638. ili 649. Ta kronološka razlika ne mijenja jezgru njegova djelovanja: kao biskup nije najprije upravljao ustaljenom mjesnom Crkvom, nego je putovao, propovijedao, krstio i osnivao zajednice. Na kraljevski poticaj otišao je među pogansko stanovništvo Genta, a zatim proširio rad na Flandriju.

Prve su godine bile teške. Nailazio je na otpor, progon i napuštanje suradnika. Predaja govori da se raspoloženje ljudi promijenilo nakon što je oživio obješenoga osuđenika, ali taj događaj pripada hagiografskom sloju njegova životopisa. Pouzdaniji trag njegova uspjeha ostale su zajednice i samostani koji su nadživjeli pojedinačna putovanja.

Amand je bio povezan s osnivanjem opatije Marchiennes. Savjetovao je Adalbalda iz Ostreventa, a njegov je učenik Jonatus postao opat nove kuće. S kraljem Dagobertom I. ušao je u sukob jer ga je otvoreno pozvao da promijeni život. Ni posredovanje biskupa Akarija nije spriječilo Amandovo protjerivanje, pa je neko vrijeme djelovao u Gaskonji.

Dagobert ga je poslije pozvao natrag i ponudio mu odgoj prijestolonasljednika. Amand je odbio dvorsku službu i nastavio misionarski put. Godine 633. osnovao je dvije zajednice u Gentu, jednu na Blandinbergu, a drugu na imanju koje je darovao sveti Bavo. Samostani su postali trajna uporišta molitve, pouke, skrbi i evangelizacije.

Pokušao je naviještati i slavenskim narodima u dolini Dunava, na području današnje Slovačke. Ondje nije postigao očekivani uspjeh. Vratio se u Rim i papi iznio stanje svoje misije, a zatim ponovno nastavio djelovati u franačkim zemljama. Godine 639. osnovao je opatiju blizu Tournaija.

Od 647. do 650. kratko je bio biskup Maastrichta, odnosno crkvenoga područja Tongerna i Maastrichta. Papa mu je povjerio rad na crkvenoj stezi i sazivanju sabora u Neustriji i Austraziji te ga upoznao sa sporom oko monoteletizma na Istoku. Amand je rimskim vlastima prenosio zaključke franačkih biskupa. Nakon nekoliko godina odrekao se biskupskoga sjedišta u korist svetoga Remakla jer se želio vratiti putujućemu misionarskom radu.

Pomagao je i Itti te njezinoj kćeri Gertrudi pri osnivanju samostana u Nivellesu. I u starosti je nastavio putovati. Kad su ga stanovnici Baskije pozvali da se vrati među njih, prihvatio je poziv premda je imao oko sedamdeset godina i ondje je već ranije propovijedao bez većega uspjeha.

Najvažnija među njegovim ustanovama bila je opatija Elnon, poslije nazvana Saint-Amand. Postala je snažno središte kršćanskoga života blizu Tournaija. Ondje je Amand proveo posljednje razdoblje i umro u dubokoj starosti, 6. veljače 679. U oporuci se osvrnuo na naviještanje i krštenja među brojnim narodima, opasnosti iz kojih je izišao živ te tijelo iscrpljeno dugim radom.

Njegovo štovanje vrlo je staro i pripada vremenu prije uređenih postupaka Kongregacije za kauze svetaca. Navod o kanonizaciji 1584. nije uskladiv s tim drevnim kultnim statusom i ne može se prihvatiti kao siguran podatak. Više od stotinu crkava u Belgiji, Nizozemskoj i Francuskoj povezano je s njegovim imenom.

Amand je zaštitnik pivara, vinogradara, vinara, gostioničara i trgovaca. Ta su zaštitništva vezana uz krajeve njegova djelovanja i gostoljubivost samostanskih zajednica. U pojedinim mjestima zazivaju ga i kod bolesti stoke, vrućice, paralize, reumatizma, kožnih i očnih bolesti. Najsnažnije se štuje u Flandriji i Pikardiji, a njegovo se ime proširilo i izvan kontinentalne Europe.

Sveti Amand Maastrichtski nije nijedan od brojnih drugih svetaca imena Amand ili Amandus, među kojima su biskupi Bordeauxa, Strasbourga i drugih gradova. Njegov identitet određuju Maastricht, Elnon, misionarski rad u Flandriji i smrt 679. Spomendan mu se slavi 6. veljače.