Sveti Alojzije Orione

Sveti Alojzije Orione bio je talijanski svećenik koji je među napuštenom djecom, siromasima, siročadi i stradalnicima pretvarao vjeru u organizirano djelo milosrđa. Rodio se 23. lipnja 1872. u Pontecuroneu, u pijemontskoj pokrajini Alessandriji. Na krštenju je dobio imena Luigi Giovanni, po svetom Alojziju Gonzagi i svetom Ivanu Krstitelju; u hrvatskim se izvorima naziva Alojzije Orione ili Ljudevit Ivan Orione. Otac Vittorio radio je kao ulični popločivač, a majka Carolina vodila je skromno kućanstvo. Siromaštvo vlastite obitelji od početka ga je povezivalo sa životom ljudi kojima će poslije posvetiti svećeničku službu.

S trinaest godina stupio je u franjevački samostan u Vogheri. Slabo zdravlje prisililo ga je da ga nakon godinu dana napusti. Od 1886. do 1889. školovao se u salezijanskom oratoriju Valdocco u Torinu. Ondje ga je upoznao sveti Ivan Bosco, koji je mladoga Orionea ubrajao među svoje omiljene učenike. Bio je nazočan Don Boscovoj smrti 1888. Salezijanski način rada, koji je odgoj, molitvu i praktičnu skrb za siromašnu mladež povezivao u jedinstvenu cjelinu, snažno je usmjerio njegov poziv.

Odlučivši postati svećenik, Orione je ušao u sjemenište. Pridružio se Društvu uzajamne pomoći svetoga Marcijana i Društvu svetoga Vinka Paulskoga. Ta su mu udruženja pružila prvo iskustvo organizirane pomoći radnicima i siromašnim obiteljima u talijanskim gradovima koji su se brzo mijenjali pod pritiskom industrijalizacije i društvenih sukoba. Nije čekao ređenje da bi započeo pastoralni rad. Kao dvadesetogodišnji bogoslov otvorio je 1892. oratorij za odgoj siromašnih dječaka, a već sljedeće godine internat za mlade koji nisu mogli platiti školovanje. Za svećenika je zaređen 13. travnja 1895. Njegove prve ustanove nastale su iz neposredna susreta s djecom bez obrazovanja, doma i sigurnosti.

Od 1899. oko njega se okupljala zajednica svećenika i bogoslova. Iz te je skupine nastalo Malo djelo Božanske Providnosti, a mjesni je biskup 1903. odobrio mušku družbu Sinova Božanske Providnosti. Orione je svojim suradnicima povjerio škole, internate, sirotišta, poljoprivredne kolonije, domove za starije i druge ustanove namijenjene ljudima na rubu društva. Želio je da male zajednice budu pokretne i spremne otići onamo gdje se pojavi nevolja. Među njegovim bliskim prijateljima bio je svećenik i skladatelj Lorenzo Perosi, poslije doživotni ravnatelj zbora Sikstinske kapele.

Razorni potres koji je potkraj 1908. pogodio Messinu i Reggio Calabriju ostavio je desetke tisuća mrtvih i mnoštvo djece bez roditelja. Orione je otišao na razoreno područje i ondje proveo tri godine. Organizirao je pomoć i osobito se brinuo za siročad. Kada je 1915. novi potres opustošio Marsicu u središnjoj Italiji, ponovno je došao među stradalnike. Iste je godine osnovao Male misionarke milosrdnice, žensku granu svojega djela. Njihova je služba proširila skrb za bolesne, siromašne i napuštene.

Nakon Prvoga svjetskog rata Orione je širio ustanove po Italiji i Amerikama. Otvarao je škole, domove, dobrotvorne centre i zajednice u kojima su pomoć dobivali stariji, osobe s invaliditetom, siročad i ljudi bez obiteljske zaštite. Poljoprivredne kolonije povezivale su smještaj, rad i osposobljavanje, dok su škole djeci iz siromašnih obitelji otvarale put prema samostalnijem životu. Njegov se pothvat nije temeljio na jednoj velikoj zakladi, nego na nizu konkretnih odgovora na potrebe pojedinih gradova i krajeva. Istodobno je gradio povezanu redovničku obitelj koja je mogla održati ustanove i nakon odlaska njihova utemeljitelja. Zbog takva rada ostao je poznat kao apostol Božanske Providnosti i zaštitnik napuštenih.

U Tortoni je 1931. podigao Svetište Gospe od Straže. U gradnji su sudjelovali svećenici i ministranti povezani s njegovim djelom, pa je nova crkva od početka pripadala zajednici koju je godinama okupljao. Izgradnja je bila znak zahvalnosti za završetak neprijateljstava u Prvome svjetskom ratu, a svetište je postalo središte zajednica koje je utemeljio. Uz njega su se povezali i glazbeni festivali u čast Lorenza Perosija. Orione je tako duhovno središte svoje redovničke obitelji vezao uz grad iz kojega je godinama upravljao razgranatim djelima.

Zimi 1940. teško su mu oslabjeli srce i pluća. Subraća su ga radi oporavka poslala u Sanremo. Odlazak mu je teško pao jer je želio ostati među siromasima kojima je služio. Uoči puta rekao je da ne želi umrijeti među palmama, nego među siromasima u kojima je prepoznavao Krista. Umro je četiri dana poslije, 12. ožujka 1940., okružen svećenicima svoje zajednice. Pokopan je 19. ožujka u kripti Svetišta Gospe od Straže u Tortoni. Njegovo je tijelo 1965. ekshumirano radi pregleda, a svetište je ostalo glavno hodočasničko mjesto orionske redovničke obitelji. Ondje njegov grob povezuje osobnu uspomenu na utemeljitelja s djelima koja su se već za njegova života proširila izvan Italije.

Postupak za njegovo proglašenje svetim bio je otvoren još 14. svibnja 1937., za njegova života. Papa Pavao VI. priznao mu je 1978. herojske kreposti, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 26. listopada 1980. Isti ga je papa 16. svibnja 2004. uvrstio među svece. Spomendan svetoga Alojzija Orionea slavi se 12. ožujka, na dan njegove smrti.

Sinovi Božanske Providnosti i Male misionarke milosrdnice nastavili su njegovo djelo u brojnim zemljama. U Sjedinjenim Američkim Državama njihovo se nacionalno svetište i sjedište nalazi u četvrti Orient Heights u istočnom Bostonu. Različite ustanove koje nose Orioneovo ime zadržale su početno usmjerenje prema ljudima koje obitelj ili društvene službe nisu uspjele zaštititi. One povezuju odgoj, zdravstvenu i socijalnu skrb te redovničku prisutnost, upravo ona područja koja je Orione oblikovao od prvoga oratorija do međunarodne mreže ustanova. Njegov zaštitnički naslov za napuštene sažima životni put započet u siromašnoj obitelji u Pontecuroneu i nastavljen među djecom bez doma te preživjelima nakon potresa.