Sveti Alojzije Gonzaga

Luigi Gonzaga bio je prvorođeni sin među osmero djece i baštinik bogate i plemenite ostavštine. Rođen je u Vojvodstvu Mantovi, na području današnje sjeverne Italije, kojim je vladala njegova obitelj, kneževska kuća Gonzaga. Luigi je bio talijanski oblik njegova imena, a Alojzije latinski. Njegov otac Ferrante Gonzaga bio je upravitelj Milana, potkralj Sicilije i general u vojsci careva Svetoga Rimskog Carstva Karla V. i Filipa II. Kao najstariji sin, Luigi je trebao poći očevim stopama i ostvariti vojnu karijeru. Ferrante je počeo obučavati Luigija za vojnika kad su mu bile samo četiri godine. Luigijeva majka, pobožna katolkinja, gajila je drukčije nade za svoga sina.

U dobi od pet godina Luigi je poslan u vojni logor s 3.000 vojnika da uči ratovanje i rukovanje oružjem. Stekao je poštovanje vojnika i često ih predvodio u marširanju, ali je od njih pokupio i grub govor. Kad je Luigi taj govor donio kući, majka ga je odmah ispravila. Premda je taj događaj bio donekle bezazlen, jer nije znao što znače riječi koje je ponavljao, majčin prijekor snažno je utjecao na njega i označio prekretnicu u njegovu životu. Od te je rane dobi počeo njegovati pobožnost i dublju svijest o ćudorednom životu.

Luigijeva je pobožnost nastavila cvjetati kad mu je bilo sedam godina. Počeo je svakodnevno moliti, moleći Mali časoslov Blažene Djevice Marije, pokorničke psalme i mnoge druge pobožnosti, često klečeći na hladnu, tvrdu podu. Otprilike u to vrijeme podnio je i bolest koja je trajala oko osamnaest mjeseci, praćenu vrućicom i dugotrajnim ležanjem u postelji. Unatoč tomu, nikada nije propuštao svoje svakodnevne molitve. Mnogi koji su ga poznavali u djetinjstvu vjerovali su da nikada nije počinio smrtni grijeh, zbog dubine njegove pobožnosti.

U dobi od osam godina Luigi je sa svojim mlađim bratom poslan u Firencu pod skrb velikoga vojvode Toskane, Franje I. de’ Medicija, člana utjecajne obitelji Medici. Firenca je bila cvatući grad, bogat kulturom i znanjem, koji je dječake izložio glazbi, umjetnosti i znanosti. Luigi i njegov brat služili su kao paževi na Franjinu dvoru, službi koja je uključivala kućanske dužnosti, pouku u ponašanju i uspostavljanje važnih veza za buduću korist. Luigi je učio latinski, književnost, filozofiju i povijest, a bio je uveden i u tjelesne vještine, poput mačevanja i jahanja.

No već s navršenih devet godina Luigi — sada se služeći svojim latinskim imenom Alojzije — pokazivao je više zanimanja za pobožnost i živote svetaca nego za svjetovne sadržaje koji su činili njegov život na dvoru. Većinu svojega slobodnog vremena provodio je u upoznavanju vjere i u molitvi.

Ferrante je vratio svoje sinove kući kad je Alojziju bilo jedanaest godina. Nakon što se pridružio dvoru vojvode Vilima Gonzage u Mantovi, Alojzije je pročitao knjigu pisama isusovačkih misionara i duboko ga je ganulo pismo jednoga isusovačkog misionara iz Indije. Otprilike u to vrijeme privatno se zavjetovao da će živjeti u celibatu, posvećen Bogu, i odlučio se odreći prava prvorođenca. Počeo je prigrljivati svaku krepost, osobito čistoću, te se toliko zadubio u katekizamske pouke i živote svetaca da je drugoj djeci počeo predavati katekizam.

Kad mu je bilo dvanaest godina, Alojzije je susreo tadašnjega kardinala i budućega sveca Karla Boromejskog. Nakon što je izrazio želju da bude isusovački misionar i podvrgnuo se kardinalovu ispitivanju, Alojzije je toliko zadivio kardinala Boromejskog da je on osobno pripravio dječaka za njegovu prvu svetu pričest i podijelio mu je, potičući ga da često prima euharistiju.

Kad je Alojziju bilo trinaest godina, njegov je otac morao pratiti austrijsku caricu u Španjolsku te je poveo i svoju djecu. Djeca su postala paževi na dvoru malodobnoga princa. Alojzije je u Španjolskoj nastavio svoje učenje i molitveni život te je počeo ozbiljno razmišljati o tome da postane isusovac. Njegova je majka bila oduševljena kad joj je povjerio tu želju, ali njegov je otac bio gnjevan, pa je čak prijetio i tjelesnim nasiljem. Problem je bio u tome što bi se Alojzije, da postane isusovac, morao odreći svojega nasljedstva i plemićkoga staleža. Kad su neki članovi obitelji predložili da postane dijecezanski svećenik, napominjući da mu mogu osigurati i biskupsku čast, Alojzije je to odbio. Osjećao je poziv k isusovcima i nije imao nikakva interesa za dvorski uspon plemstva, bogatstvo ni svjetovne časti. Kad je španjolski princ umro godinu dana poslije, obitelj se vratila u Italiju.

Tijekom sljedećih nekoliko godina Alojzijeva je pobožnost rasla, a njegova odluka da postane isusovac učvrstila se. Njegov otac i mnogi drugi pokušavali su ga odvratiti, čak su ga i devet mjeseci držali zatvorena. Napokon su se, po Božjoj milosti, srca omekšala, umovi otvorili i Alojzijev je otac nevoljko dao svoj pristanak. Kao plemić visoka ranga, Alojzije se mogao odreći svojega nasljedstva i položaja samo uz carevo odobrenje. Kad ga je dobio, predao je svoj stalež i baštinu bratu te je 25. studenoga 1585., u dobi od osamnaest godina, stupio u isusovački novicijat u Rimu.

Unatoč svojemu plemićkom podrijetlu, Alojzije je u Rimu živio ponizno. Napredovao je u molitvi, često ulazeći u duboku kontemplaciju. Molio je pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, rastao u pobožnosti prema Gospi i uvijek razmatrao Kristovu muku. Bio je poslušan, očitovao čistu i svetu čistoću, živio u siromaštvu i bio milosrdan, osobito prema siromasima. Bio je također blagoslovljen time što mu je budući Sveti Robert Bellarmin bio duhovnik i učitelj.

Nakon što se nakratko vratio kući kako bi riješio obiteljski spor oko zemlje, Alojzije se 1591. vratio u Rim upravo kad je gradom harala bubonska kuga. Unatoč sveopćemu strahu, Alojzije se posvetio skrbi za bolesnike, ne obazirući se na brige za vlastito zdravlje. Poduzimao je sve što je bilo potrebno kako bi odgovorio i na duhovne i na tjelesne potrebe bolesnih, izvršavajući svoje dužnosti s dubokom radošću. Na kraju se i sam zarazio te je podnio mnogo patnje. Svoju je patnju prihvatio s velikom radošću te je čak prorekao dan svoje smrti, koji mu je bio objavljen u viđenju i koji se zbio na osmini svetkovine Tijelova, kad su mu bile tek dvadeset i tri godine.

Sveti Alojzije Gonzaga bio je bogat u stvarima ovoga svijeta i bilo mu je obećano sve što ovaj život može ponuditi. Ipak, kroz život duboke molitve i pobožnosti otkrio je nešto daleko vrjednije — Boga. Bogatstvo koje je stekao poslušnošću Božjoj volji neizmjerno je nadilazilo sve što je mogao naslijediti u ovome životu. Dok razmatramo o ovom mladom i svetom isusovcu, promotrimo i vlastite snove i želje. Jesi li, poput svetoga Alojzija, spreman odreći se svega kako bi služio Božjoj volji? Tražiš li istinsko bogatstvo? Ili si zaokupljen prolaznim bogatstvom ovoga svijeta? Nasljeduj primjer ovoga mladoga sveca i otkrit ćeš ista ona blaga koja je on zadobio svojom vjernošću Božjoj volji.