Sveti Alojzije Gonzaga

Sveti Alojzije Gonzaga bio je talijanski plemić koji se odrekao nasljedstva, stupio u Družbu Isusovu i umro služeći oboljelima tijekom epidemije u Rimu. Rodio se 9. ožujka 1568. u obiteljskom dvorcu u Castiglione delle Stiviere kao najstariji sin markiza Ferrantea Gonzage i Marte Tane di Santena. Njegovo talijansko ime bilo je Luigi, a hrvatska ga tradicija poznaje kao Alojzija.

Kao prvorođenac među osmero djece trebao je naslijediti markizat i nastaviti vojnu tradiciju obitelji. Otac ga je još kao dječaka vodio u vojne tabore i pripremao za život renesansnoga velikaša. Već s četiri godine dobio je minijaturno oružje, a s pet je boravio u vojnom taboru i marširao na čelu voda vojnika. Obitelj Gonzaga često je sudjelovala u sukobima među talijanskim državicama, pa je Ferrante u sinu vidio budućega ratnika i upravitelja. Alojzije je tako rano upoznao dvorsku raskoš, političke spletke i nasilje koje je pratilo plemićku moć.

Godine 1576. poslan je s bratom Rodolfom na dvor Medicija u Firenci kako bi stekao obrazovanje prikladno svojemu staležu. Ondje je obolio od bubrežne bolesti koja će ga pratiti cijeloga života. Vrijeme bolesti provodio je čitajući svetačke životopise i moleći. U studenome 1579. braća su otišla na dvor vojvode Mantove, gdje je Alojzija odbijao nasilan i lakomislen život plemićke sredine. Nakon povratka u Castiglione 22. srpnja 1580. primio je prvu pričest od svetoga Karla Boromejskoga. Čitanje izvještaja o isusovačkim misijama u Indiji probudilo je u njemu želju da postane misionar, a dječake u svojem kraju počeo je poučavati vjeronauku. Tijekom zimskih boravaka obitelji u Casale Monferratu posjećivao je kapucine i barnabite te sve ozbiljnije razmatrao redovnički poziv.

Obitelj je 1582. otišla na španjolski dvor, gdje su Alojzije i Rodolfo postali paževi mladoga infanta Diega. U Madridu je Alojzije uz isusovačkoga ispovjednika konačno odlučio stupiti u Družbu Isusovu. Majka ga je podržala, ali se otac žestoko protivio jer bi redovnički život značio odricanje od nasljedstva. Nakon povratka u Italiju 1584. rodbina ga je pokušavala privoljeti da ostane u svijetu ili barem prihvati crkvenu karijeru primjerenu plemiću. Nudili su mu i put prema biskupskoj službi, koji bi obitelji sačuvao utjecaj. Alojzije nije tražio čast niti je redovnički poziv smatrao drukčijim oblikom obiteljske moći.

Nakon dugoga obiteljskog otpora u studenome 1585. odrekao se svih nasljednih prava u korist brata Rodolfa, a odricanje je dobilo i carsku potvrdu. Nije napustio tek imovinu nego i položaj za koji ga je obitelj pripremala od djetinjstva. U Rim je stigao kao mladić koji je svjesno ostavio markizat i političku budućnost. Papa Siksto V. primio ga je u audijenciju, a nakon kratkoga boravka u palači rođaka, kardinala Scipionea Gonzage, Alojzije je 25. studenoga ušao u isusovački novicijat. Sa sobom je donio stroge navike molitve i pokore, no redovnička ga je formacija učila i poslušnosti zajednici. Poglavari su ga poticali da ublaži pretjerane pokore, čuva oslabljeno zdravlje i više sudjeluje u zajedničkom životu.

Zdravlje mu je ostalo krhko. Kratko je studirao u Milanu, a zatim nastavio filozofiju i teologiju u Rimskom kolegiju. Prve redovničke zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti položio je 25. studenoga 1587. U veljači i ožujku 1588. primio je niže redove i započeo neposredniju pripravu za svećeništvo, ali ređenje nije dočekao. Duhovno ga je pratio isusovac Robert Bellarmino, ugledni teolog i budući kardinal i svetac. Godine 1589. Alojzije je poslan u Mantovu da posreduje u sporu između brata Rodolfa i mantovskoga vojvode. Zadaću je uspješno obavio i u Rim se vratio u svibnju 1590. Njegovo odricanje od nasljedstva, dakle, nije značilo ravnodušnost prema obitelji: kada je trebalo zaustaviti sukob, prihvatio je odgovornost posrednika.

U Rimu je 1591. izbila teška epidemija. Isusovci su otvorili bolnicu i prikupljali pomoć za oboljele. Alojzije je prosio milostinju, nalazio bolesnike na ulicama, nosio ih u bolnicu, prao ih, hranio i pripravljao za sakramente. Svojemu duhovniku Robertu Bellarminu priznao je da su mu prizori i mirisi bolesti izazivali snažnu tjelesnu odbojnost. Njegova služba zato nije bila plod prirodne neosjetljivosti, nego svjesno nadvladavanje straha i gađenja.

Kada su se mladi isusovci počeli razbolijevati, poglavari su mu zabranili rad među zaraženima. Na njegovo ustrajno traženje dopustili su mu pomagati u bolnici koja nije primala oboljele od kuge. Ipak se zarazio. Dana 3. ožujka 1591., nekoliko dana prije dvadeset i trećega rođendana, pao je u postelju. Bolest se protegnula kroz više mjeseci.

U posljednjim danima razgovarao je sa svojim ispovjednikom, budućim svetim Robertom Bellarminom. Najavio je da će umrijeti na osminu Tijelova. Preminuo je malo prije ponoći 21. lipnja 1591. u Rimu. Pokopan je u crkvi Navještenja, a njegovi se ostatci danas časte u crkvi svetoga Ignacija.

Glas o njegovoj svetosti proširio se ubrzo nakon smrti. Papa Pavao V. dopustio je njegovo javno štovanje 19. listopada 1605., samo četrnaest godina poslije njegove smrti, a formalna beatifikacija uslijedila je 1621. za pape Grgura XV. Papa Benedikt XIII. kanonizirao ga je 31. prosinca 1726. zajedno sa svetim Stanislavom Kostkom, drugim mladim isusovačkim novakom. Isti ga je papa 1729. proglasio zaštitnikom mladeži i učenika te škole stavio pod njegovu zaštitu, a Pio XI. proglasio ga je 1926. zaštitnikom sve kršćanske mladeži. Njegova se glava čuva u njemu posvećenoj bazilici u rodnome Castiglione delle Stiviere, dok se ostali posmrtni ostatci časte u rimskoj crkvi svetoga Ignacija.

Zbog smrti nakon služenja u epidemiji Alojzije se zaziva kao zaštitnik oboljelih i njihovih njegovatelja. U novije je vrijeme postao osobit zaštitnik osoba koje žive s AIDS-om i onih koji za njih skrbe. U umjetnosti se prikazuje kao mladi isusovac s ljiljanom, raspelom, krunicom, lubanjom ili odloženom krunom: znakovima čistoće, molitve, rane smrti i odricanja od nasljedstva.

Spomendan svetoga Alojzija Gonzage slavi se 21. lipnja.