Sveti Alfonz Marija de Liguori

Alfonz Marija rodio se u plemićkoj obitelji Liguori u Marinelli, u Napuljskom Kraljevstvu, na području današnje Italije. Bio je najstariji od sedmero djece i odrastao je u pobožnom katoličkom domu. Kao dječak svladao je sviranje harfe te je volio mačevanje, jahanje i kartaške igre. Pokazivao je i snažnu volju te čvrst moralni značaj. Njegov je otac bio pomorski časnik koji je postigao visoki čin kapetana kraljevskih galija. Zbog slaboga vida i astme Alfonz nije mogao krenuti očevim vojnim stopama. No njegova je izvanredna inteligencija navela oca da ga pošalje na Sveučilište u Napulju. Ondje je sa šesnaest godina stekao diplomu iz građanskoga i crkvenoga prava, tri godine prije nego što je to bilo uobičajeno.

Sljedećih osam godina Alfonz je kao odvjetnik u Napulju dobivao parnicu za parnicom, ali ga njegov svjetovni uspjeh nije ispunjavao. Dapače, možda nikada ne bi bio izgubio nijednu parnicu sve do one posljednje, koja mu je promijenila život. Jednoga dana, umjesto da pobija Alfonzovo izvrsno izlaganje, odvjetnik druge strane upitao je Alfonza vidi li kakvu pogrešku u svojoj argumentaciji. Alfonz je u vlastitom predmetu uočio malu manjkavost i o njoj otvoreno progovorio. Izgubio je parnicu, ali su ga pohvalili zbog poštenja. Poslije je rekao: „Lažni svijete, sada te poznajem. Sudovi, više me nikada ne ćete vidjeti.“ Napustio je svoju struku, odrekavši se bogatstva i ugleda.

Nakon toga iskustva Alfonz je otišao na trodnevne duhovne vježbe pod vodstvom jednog oratorijanskog svećenika. Budući da je uvidio kako ga svjetovni uspjeh ne može zadovoljiti, odlučio je služiti samo Bogu te se posvetiti studiju teologije, rasti u kreposti i postati svećenik. Otac se protivio njegovu pristupanju oratorijancima, pa je Alfonz pristao živjeti kod kuće dok ne dovrši studij. Uz blagoslov napuljskoga kardinala nadbiskupa zaređen je za svećenika 1726., u dobi od trideset godina.

Sljedeće tri godine otac Alfonz živio je u obiteljskoj kući i služio siromasima i grešnicima u Napulju. Okupljao ih je po ulicama, govoreći im s ljubavlju i uvjerljivo, te je mnoge pridobio za Krista. Nadbiskup ga je zamolio da tu službu prenese u mjesne crkve, a ta su okupljanja postala poznata kao „Večernje kapele“. U tim se susretima poučavalo vjeronauk i molilo, osobito s mladima i sa siromasima, a često su ih, nakon prikladne priprave od oca Alfonza, vodili sami mladi. Otac Alfonz postao je i ljubljeni ispovjednik. Ljudi su u njemu prepoznavali čovjeka velike sućuti, pozornosti i brižnosti. Svakoga je pokornika primao s milosrđem i uvijek podjeljivao odrješenje, ne sumnjajući u iskrenost grešnikova kajanja. S propovjedaonice je propovijedao tako da su ga svi razumjeli, čak i najsiromašniji i najneukiji, i svetac i grešnik. U kratkom je vremenu njegovo služenje toliko djelovalo na moralno iskvarene dijelove Napulja da su najteži grijesi u gradu gotovo iščeznuli.

Godine 1729., kako bi produbio svoj molitveni život i predanje služenju, preselio se u novoosnovanu kuću namijenjenu kineskim misijama, ali je i dalje nastavio služiti siromasima i grešnicima. Svoje je djelovanje proširio izvan Napulja, na još siromašnije i moralno zapuštenije ljude u okolnome seljačkom području. Uvidjevši veliku potrebu da proširi djelo koje je obavljao, pridobio je potporu susjednoga biskupa u Scali za osnivanje nove družbe. Godine 1732. ocu Alfonzu pridružilo se trinaest drugova — deset svećenika, dva bogoslova i jedan brat laik — te su osnovali Družbu Presvetoga Otkupitelja.

Nova je družba dobro započela. Njezini su članovi živjeli dubokim molitvenim životom, strogom pokorom i radikalnim siromaštvom. Polazili su na pučke misije kao putujući misionari i posvećivali se propovijedanju obraćenja i milosrđa po selima i manjim mjestima. No ubrzo su se pojavile nesuglasice oko njihova poslanja i načina života. Prijedlozi oca Alfonza bili su odbačeni od svih osim od jednoga brata laika i jednoga bogoslova. Ostali su otišli i osnovali drugu družbu. Oca Alfonza ismijavali su u Napulju, a i sam je biskup bio kritiziran jer ga je podupirao. Ipak, biskup i otac Alfonz ustrajali su, ubrzo su se pridružili novi drugovi, a njihovo je služenje procvalo.

Sljedećih trideset godina otac Alfonz neumorno je radio na oblikovanju svoje družbe i sa suosjećanjem služio Božjem narodu. Jedna od tadašnjih krivovjerja postala je poznata pod nazivom jansenizam; bio je to pokret koji je nijekao sveopćost slobodne volje i tvrdio da Božja milost i milosrđe nisu dani svima. Jansenisti su ljudsku narav smatrali toliko iskvarenom da samo Bog može spasiti duše — i to tako da izabire samo neke za spasenje. Otac Alfonz držao je da su milost i milosrđe dostupni svima te je tu poruku gorljivo propovijedao. Uz svoje propovijedanje postao je i iznimno plodan pisac. Za života je napisao oko 100 knjiga te 400 brošura i knjižica namijenjenih evangelizaciji naroda, jednostavnim i lako razumljivim, a ipak pravovjernim jezikom. Ovладаo je moralnom teologijom, učinivši je pristupačnom i prihvatljivom onima koji su se trebali odvratiti od grijeha. Prekrasno je pisao o Blaženoj Djevici Mariji, o križnom putu i o osobi Isusa Krista.

Godine 1762. otac Alfonz imenovan je biskupom Sant’Agate dei Goti, biskupije sjeveroistočno od Napulja. Kao biskup nastojao je obnoviti biskupiju, osobito kler, i radio je na provedbi uređenoga plana evangelizacije. Premda je njegov strog pristup nailazio na otpor, nije posustajao. Do 1775. zdravlje biskupa Alfonza toliko se pogoršalo da je teško trpio. Djelomično je ostao paraliziran i sav se pogrbio, pa se tako često prikazuje i u umjetnosti. Podnio je odreknuće službe, a papa ga je nevoljko prihvatio. Posljednjih dvanaest godina života proveo je u jednoj redovničkoj kući svoje družbe, pišući, moleći i trpeći. Naposljetku je oslijepio i oglušio, ali nije prestao ljubiti Boga i vršiti njegovu volju. U svojim posljednjim godinama gledao je kako podjele pogađaju njegovu družbu, a sam je posljednje tri godine proveo kušan krajnjim skrupulima, demonskim napastima i duhovnom tamom. Sve ga je to samo dovelo do još veće svetosti.

Katkad je primamljivo pomisliti da svetost jamči lagodan život. Naprotiv, Otac često dopušta velike patnje onima koji ga najviše ljube, kako bi nasljedovali njegova božanskog Sina. Premda je sveti Alfonz na mnogo načina teško trpio, ostao je vjeran svome dubokom poslanju spašavanja duša. Vjerovao je u Božje milosrđe, donosio to milosrđe i istinu najvećim grešnicima te je osigurao da njegovo poslanje traje kroz vrijeme osnivajući redovničku družbu i ostavljajući za sobom obilje spisa razumljivih svima. Dok častimo ovoga svetog sveca, razmišljajmo o njegovoj središnjoj poruci: Bog je milosrdan i prima čak i najvećega grešnika. Promatraj sebe kao toga grešnika koji treba Božje milosrđe i ne oklijevaj pohrliti Srcu Presvetoga Otkupitelja da u njemu nađeš odmor i mir.