Sveti Aleksije Falconieri
- Slavi se
- 17. veljače
Sveti Aleksije Falconieri bio je firentinski laik i jedan od Sedmorice svetih utemeljitelja Reda slugu Marijinih, poznatih kao Serviti. Rodio se oko 1200. u Firenci, u imućnoj i politički utjecajnoj obitelji. Njegov otac Bernardo Falconieri bio je trgovac i jedan od prvaka Firentinske Republike. Aleksiju su podrijetlo i obiteljski položaj nudili sigurnost i javni ugled, ali je izabrao život poniznosti, zajedništva i služenja.
Pripadao je firentinskoj marijanskoj bratovštini Laudesi. U njoj je upoznao šestoricu ljudi s kojima ga je povezalo duhovno prijateljstvo: Bonfilija Monaldija, Benedikta dell'Antellu, Bartolomeja Amideija, Huga dei Lippi Ugguccionija, Gerardina Sostegnija i Ivana Buonagiuntu. Prema servitskoj predaji, svih je sedam 15. kolovoza 1233. doživjelo Marijin poziv da napuste dotadašnji način života i potpunije se posvete Bogu.
Sedmorica su se povukla u kuću La Camarzia na rubu Firence, a zatim na Monte Senario. Ondje su utemeljili pustinjačku zajednicu i crkvu. Odjenuli su crno redovničko odijelo i njegovali pobožnost prema Marijinim žalostima. Njihova je zajednica postupno prerasla u prosjački Red slugu Marijinih. Na njegov su ustroj utjecali Pravilo svetoga Augustina i iskustvo drugih prosjačkih redova. Red je priznat 1259., a papa Benedikt XI. svečano ga je odobrio 1304.
Aleksije je ostao brat laik i nikada nije primio svećeničko ređenje. To ga jasno razlikuje od mnogih redovničkih utemeljitelja njegova doba. Prosio je milostinju za zajednicu ulicama grada u kojemu je nekoć pripadao višemu društvenom sloju. Njegov se rad nije iscrpljivao u prosjačenju: brinuo se za materijalne potrebe novih zajednica, sudjelovao u propovijedanju i vodio građevinske pothvate.
Pod njegovim je vodstvom 1252. dovršena nova crkva u Cafaggiu, uz novčanu pomoć njegova rođaka Chiarissima Falconierija. Servitske su se zajednice širile u Sieni, Pistoiji, Arezzu, Pratu, Lucci i drugim mjestima. Red je oblikovao snažnu duhovnost Marijinih žalosti, iz koje su se razvile molitvene i pobožne prakse poput krunice Sedam žalosti i crnoga škapulara.
Aleksije je utjecao i na svoju nećakinju Julijanu Falconieri, koja je izabrala posvećeni život i poslije postala važna u povijesti servitske ženske grane. Julijana je zasebna svetica; obiteljska i duhovna povezanost ne znači da njihove životopise treba spajati.
Aleksije je umro 17. veljače 1310. na Monte Senariju. Predaja mu pripisuje dob od približno sto deset godina, ali ni godina rođenja ni tako visoka starost nisu povijesno sigurno potvrđene. Njegov grob i svetište povezani su s firentinskom bazilikom Santissima Annunziata, kojom upravljaju Serviti.
Rani službeni čini njegova štovanja u izvorima nisu jednako opisani. Papa Klement XI. dopustio je 1717. štovanje Aleksija, a slična je čast 1725. proširena na ostale utemeljitelje. Sedmoricu je kao skupinu papa Leon XIII. proglasio svetima 15. siječnja 1888. Jedan kataloški podatak navodi 1887., ali se u tekstualnoj predaji dosljedno pojavljuje 1888.
Skupni se spomendan najprije slavio 11., a zatim 12. veljače. U obnovi Općega rimskog kalendara 1969. premješten je na 17. veljače, dan Aleksijeve smrti. Taj je datum današnji spomendan Sedmorice svetih utemeljitelja Servita.
Aleksija Falconierija ne treba miješati sa svetim Aleksijem Rimskim, asketom iz drevne edeske i rimske predaje, ni sa svetim Aleksijem U Se-yongom, korejskim mučenikom iz 19. stoljeća. Falconierija određuju Firenca, laički stalež, Monte Senario i utemeljenje Reda slugu Marijinih.
