Sveti Aleksije Rimski
- Slavi se
- 17. srpnja
Sveti Aleksije Rimski, poznat i kao Aleksije Edeški ili čovjek Božji, pripada među svece čije je štovanje drevno, ali čiji se životopis oblikovao kroz predaju. Najstarija sačuvana priča povezuje ga s Edesom u Mezopotamiji, dok ga kasnija grčka i zapadna verzija smješta u uglednu rimsku obitelj. Te dvije pripovjedne niti ne mogu se bez zadrške čitati kao pouzdana kronika jednoga života.
Sirijska predaja govori o bezimenom čovjeku Božjem koji je živio u Edesi u vrijeme biskupa Rabbule, u prvoj polovici 5. stoljeća. Bio je prosjak i isposnik. Milostinju koju je primao dijelio je drugim siromasima, ostajući nepoznat i bez položaja. Tek nakon njegove smrti, prema toj priči, doznalo se da potječe iz Rima. Upravo je ta skromna edeska jezgra vjerojatno najstariji sloj Aleksijeve predaje.
Grčka verzija razvila je mnogo opširniji životopis. Aleksija prikazuje kao jedinoga sina Eufemijana, bogatoga kršćanina iz rimskoga senatorskog staleža. Roditelji su mu ugovorili brak, ali je on na dan vjenčanja napustio sigurnost doma kako bi živio u siromaštvu i posve se predao Kristu. Neke inačice naglašavaju da se sa zaručnicom sporazumio o životu u čistoći, dok druge jednostavno govore o njegovu odlasku.
Aleksije je, prema toj predaji, stigao u Edesu i ondje godinama živio kao nepoznat prosjak kraj crkve. Primao je milostinju, čak i od slugu koje je njegova obitelj poslala da ga traže, ali ga oni nisu prepoznali. Priča zatim govori o Marijinoj slici koja ga je označila kao čovjeka Božjega. Kada je zbog toga privukao pozornost, napustio je Edesu da bi izbjegao slavu.
Nakon putovanja vratio se u Rim, toliko promijenjen da ga roditelji nisu prepoznali. Ipak su ga primili kao siromašnoga stranca i dali mu skromno mjesto u kući. Kasnija legenda kaže da je sedamnaest godina živio u niši pod stubištem roditeljskoga doma. Podnosio je poruge slugu, molio i poučavao djecu vjeri, dok su njegovi roditelji i zaručnica još oplakivali njegov nestanak. Tek nakon smrti pronašli su uz njegovo tijelo zapis iz kojega su razabrali njegov identitet i put pokore.
Predaja njegovu smrt stavlja na 17. srpnja 417. te joj pridružuje čudesne znakove, među njima zvonjavu rimskih crkvenih zvona. Taj se datum ne može smatrati sigurno utvrđenom povijesnom činjenicom. Kritički prikaz može govoriti samo o asketskom liku povezanom s Edesom u 5. stoljeću i o kasnijem oblikovanju rimske legende.
Aleksijevo se štovanje na Zapadu proširilo tek potkraj 10. stoljeća. Papa Benedikt VII. povjerio je 972. gotovo napuštenu crkvu svetoga Bonifacija na rimskom Aventinu grčkomu metropolitu Sergiju iz Damaska. Uz crkvu je nastao samostan grčkih i latinskih monaha, a Aleksije je poslije pridružen svetomu Bonifaciju kao njezin naslovnik. Crkva Santi Bonifacio e Alessio postala je glavno rimsko mjesto njegova štovanja i povezala edesku predaju s Rimom.
U srednjem vijeku priča o čovjeku koji se odrekao bogatstva i živio neprepoznat snažno je djelovala na europsku pobožnost i književnost. Starofrancuska pjesma La Vie de saint Alexis, nastala u 11. stoljeću, ubraja se među najranija važna djela francuske književnosti. Aleksijev je život poslije nadahnuo dramske, glazbene i književne obrade, a u ikonografiji se pojavljuje kao prosjak pod stubištem ili uz ljestve.
Katolička Crkva i dalje ga štuje kao sveca drevnoga kulta. Njegovo je ime u Rimskom martirologiju pod 17. srpnja, premda je njegov blagdan 1969. uklonjen iz Općega rimskog kalendara zbog legendarnoga karaktera životopisa. To ne znači da je njegovo štovanje ukinuto: može se slaviti ondje gdje je prisutno mjesno ili redovničko štovanje. Istočne ga Crkve časte kao Aleksija, čovjeka Božjega, a u pravoslavnoj tradiciji spomendan mu je 17. ožujka.
Relikvije koje mu se pripisuju čuvaju se u više crkava i samostana. Osobito se ističe relikvija lubanje u samostanu Agia Lavra kraj Kalavrite u Grčkoj, za koju samostanska predaja kaže da ju je 1398. darovao bizantski car Manuel II. Paleolog. Takve tvrdnje pripadaju povijesti kulta i ne potvrđuju pojedinosti njegova ranoga života.
Aleksija Rimskog ne treba miješati sa svetim Aleksijem U Se-yongom, korejskim mučenikom iz 19. stoljeća, ni s drugim svecima istoga imena. Njegov je osobit znak naslov čovjek Božji i predaja o anonimnom siromaštvu u Edesi, poslije razvijena u rimsku priču o pokorniku pod stubištem.
