Sveti Aleksandar Sauli
- Slavi se
- 11. listopada
Sveti Aleksandar Sauli bio je talijanski barnabit, učitelj, redovnički poglavar i biskup kojega su prozvali apostolom Korzike. Rodio se 15. veljače 1534. u Milanu, premda se u dijelu građe pojavljuje i 1535. Potjecao je iz ugledne genovske obitelji: otac Domenico Sauli obnašao je visoke javne službe, a majka Tommasina pripadala je obitelji Spinola. Obiteljski položaj otvarao mu je put prema sjajnoj svjetovnoj karijeri.
Školovao se u Paviji, a kao sedamnaestogodišnjak služio je kao paž na dvoru cara Karla V. Iste je dobi zatražio prijam u mladu Kongregaciju regularnih klerika svetoga Pavla, poznatu kao barnabiti. Zajednica je tada prolazila kroz siromaštvo i nesigurnost svojih početaka. Da bi provjerili ozbiljnost njegova poziva, redovnici su ga poslali da u odjeći carskoga paža nosi velik križ ulicama Milana i javno govori o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Aleksandar je prihvatio kušnju i potom bio primljen među postulante.
Redovničko je odijelo primio 15. kolovoza 1551., a zavjete položio 1554. Studirao je filozofiju i teologiju te je za svećenika zaređen 1556.; izvori se ne slažu o točnom danu ređenja. U zajednici je najprije radio i kao knjižničar, a zatim je poslan u Paviju, gdje se razvio njegov učiteljski i pastoralni dar.
U Paviji je propovijedao, promicao čestu pričest i pobožnost Četrdeset sati te osnivao škole kršćanskoga nauka. Za studente je organizirao sustav predavanja i rasprava koji je obuhvaćao teologiju, filozofiju, medicinu i pravo. Aristotela je tumačio iz grčkoga izvornika, a teologiju Tome Akvinskoga povezivao s Bonaventurom i crkvenim ocima. Doktorat je stekao 1563., postao profesor, a tri godine poslije i dekan. Objavio je priručnike iz moralne teologije, ispovjedne prakse i crkvenoga prava, uglavnom bez vlastita imena.
Barnabiti su ga 1567. izabrali za vrhovnoga poglavara. Imao je trideset i tri godine. Usklađivao je pravila i liturgijski život zajednice s odlukama Tridentskoga sabora, uredio odgoj novaka, studijski program i propovjedničku pripravu. Njegovo je vodstvo učvrstilo red nakon teških početnih godina pa ga barnabitska predaja naziva drugim utemeljiteljem kongregacije. Blisko je surađivao sa svetim Karlom Boromejskim u obnovi crkvenoga života sjeverne Italije.
Papa Pio V. imenovao ga je početkom 1570-ih biskupom Alèrije na Korzici, a za biskupa ga je zaredio Karlo Boromejski. Biskupija je bila osiromašena, izložena gusarskim napadima i opterećena slabom crkvenom infrastrukturom. Aleksandar je obilazio teško dostupna mjesta, obnavljao crkve, osnivao škole, kolegije i sjemeništa te održavao pučke misije. Posebnu je pozornost posvećivao odgoju klera, siromašnima i mirenju zavađenih obitelji. Nastojao je provesti obnovu Tridentskoga sabora bez udaljavanja od svakodnevnih potreba vjernika.
Više od dva desetljeća služio je na Korzici. Otpor, siromaštvo i opasnost nisu ga odvratili od pastoralnih pohoda. Upravljao je biskupijom iz neposredna dodira s narodom, zbog čega su ga vjernici nazivali anđelom čuvarom i apostolom Korzike. Bio je i duhovni savjetnik crkvenih ljudi svojega doba, među njima kardinala Niccolòa Sfondratija, budućega pape Grgura XIV.
Grgur XIV. imenovao ga je 1591. biskupom Pavije. Povratak u Lombardiju nije mu donio mirovanje. Nastavio je obilaziti zajednice, a tijekom pastoralnoga pohoda razbolio se u Calossu u Pijemontu. Ondje je umro 11. listopada 1592. Njegove se relikvije čuvaju u katedrali u Paviji.
Papa Benedikt XIV. proglasio ga je blaženim u 18. stoljeću; izvori godinu navode kao 1741. ili 1742. Papa Pio X. kanonizirao ga je 11. prosinca 1904. Spomendan mu je 11. listopada. Štuje se kao zaštitnik Korzike, Pavije i barnabitskih bogoslova.
Aleksandra Saulija ne treba miješati s drugim svetim Aleksandrima. Nije Aleksandar, mučenik iz Lyona i Vienne, ni Aleksandar Briant, engleski isusovački mučenik, niti Aleksandar Jeruzalemski, Carigradski ili Aleksandrijski. Njega određuju barnabitski red, biskupska obnova Korzike i završna služba u Paviji.
