Sveti Aleksandar I., papa
- Slavi se
- 3. svibnja
Sveti Aleksandar I. bio je rimski biskup početkom 2. stoljeća. Kronologija njegova pontifikata nije sigurna: najčešće se navodi razdoblje od oko 108. ili 109. do 116. ili 119. godine. O njegovu podrijetlu i životu nema suvremenih izvještaja, pa se drevni papinski identitet mora razlikovati od kasnijih legendi.
Liber Pontificalis pripisuje mu unošenje riječi Posljednje večere u misnu molitvu, uporabu blagoslovljene vode sa solju za domove i miješanje vode s misnim vinom. Budući da je taj tekst nastao stoljećima poslije i ranim papama često pripisivao liturgijske uredbe, povjesničari te tvrdnje ne smatraju sigurnima. Moguće je da je Aleksandar sudjelovao u razvoju rimske zajednice, ali pojedine odredbe nije moguće pouzdano vezati uz njega.
Kasnija predaja govori da je obratio rimskoga upravitelja Hermesa i njegovo brojno kućanstvo, tamničara Kvirina i njegovu kćer Balbinu. Pripisuje mu i viđenje djeteta Isusa. Prema istoj je predaji za cara Trajana ili Hadrijana uhićen i pogubljen odrubljivanjem glave na Nomentanskoj cesti.
Upravo je ta identifikacija povijesno problematična. Stariji kalendari poistovjećivali su papu s mučenikom Aleksandrom koji se 3. svibnja slavio s Eventijem i Teodulom, pokopanima kod sedmoga miljokaza Nomentanske ceste. O toj trojici zna se tek da su bili mučenici. Reforma kalendara 1960. uklonila je tvrdnju da je taj Aleksandar bio papa. Stoga se Aleksandrovo mučeništvo može navesti samo kao tradicija, ne kao potvrđena biografska činjenica.
Predaja kaže i da su njegovi ostatci 834. preneseni u Freising u Bavarskoj, no i taj podatak ovisi o kasnijoj identifikaciji. Aleksandar se časti kao svetac drevnoga, predkongregacijskog kulta. Tradicionalni spomendan 3. svibnja povezan je s mučeničkom skupinom; Wikipedijin frontmatter navodi i 16. ožujka, ali bez dostatne potvrde.
Svetoga papu Aleksandra I. ne treba miješati sa svetim Aleksandrom Carigradskim, Aleksandrom Aleksandrijskim, Aleksandrom Jeruzalemskim ili drugim mučenicima toga imena. Sigurna jezgra njegova identiteta jest služba rimskoga biskupa početkom 2. stoljeća; mučeništvo, obraćenja i liturgijske uredbe pripadaju kasnijoj predaji.
