Sveti Aleksandar Carigradski
- Slavi se
- 30. kolovoza
Sveti Aleksandar Carigradski bio je biskup Bizanta, a nakon preimenovanja grada 330. prvi biskup Carigrada. Njegova se služba odvijala u prijelomnim desetljećima kada je kršćanstvo izišlo iz razdoblja progona, a Crkva se suočila s velikom arijanskom raspravom. O povijesnoj osobi zna se razmjerno malo; velik dio kasnijega životopisa pripada predaji.
Izvori njegovo rođenje smještaju približno između 237. i 245., a najčešće oko 241. Sinaksarska predaja tvrdi da je potjecao iz Kalabrije i da su mu roditelji bili Juraj i Vrajina. Pripovijeda da je od mladosti bio posvećen Bogu, živio u samostanu, strogo postio i primao viđenja. Govori i o dugim putovanjima Grčkom s učenicima Vitalijem i Niceforom. Ti podatci nisu neovisno povijesno potvrđeni.
Aleksandar je postao pomoćnik ostarjeloga Metrofana, biskupa Bizanta. Prema kasnijoj predaji Metrofan zbog starosti i bolesti nije mogao sudjelovati na Prvome nicejskom saboru 325. pa je poslao Aleksandra kao svojega zastupnika. Kronologija nije posve skladna jer drugi podatci Aleksandrov početak biskupske službe stavljaju već u 314. godinu i pretpostavljaju da je Metrofan tada bio mrtav. Sigurno je da je Aleksandar u crkvenome sjećanju ostao povezan s nicejskom vjerom.
Kao biskup suprotstavljao se arijanizmu, nauku koji nije ispovijedao puno Kristovo božanstvo. Aleksandar Aleksandrijski tražio je njegovu suradnju u obrani pravovjerja. Prvi nicejski sabor osudio je Arijev nauk i ispovjedio da je Sin istobitan Ocu. Carigradski je biskup poslije morao rješavati pokušaj Arijeva povratka u crkveno zajedništvo.
Prema Sokratu Carigradskom, car Konstantin, pod utjecajem Arijevih pristaša, naredio je da Arije bude primljen. Aleksandar je smatrao da njegovo pokajanje nije iskreno i odbio je izvršiti nalog, premda mu se prijetilo svrgavanjem i progonstvom. Povukao se u crkvu Svete Irene, tadašnju carigradsku katedralu, i molio da ne bude prisiljen primiti čovjeka čiju je vjeru držao neiskrenom. Arije je umro prije dolaska u crkvu. Predaja taj ishod povezuje s Aleksandrovom molitvom, ali okolnosti događaja treba čitati oprezno.
Grgur Nazijanski i Epifanije Salamski govorili su o Aleksandru s poštovanjem, a Teodoret ga je nazivao apostolskim biskupom. Oko dvadeset i tri godine vodio je zajednicu te stekao ugled kreposna i sposobna upravitelja. Preimenovanjem Bizanta u Carigrad njegova je dotadašnja stolica dobila novu političku važnost, mnogo prije nego što će se potpuno oblikovati položaj carigradskoga patrijarha.
Aleksandar je umro ubrzo nakon Arija. Lokalni izvori navode 337., dok glavni kataloški zapis daje 340., pa godinu smrti treba ostaviti otvorenom kao 337. ili oko 340. Predaja kaže da je na samrti za nasljednika predložio Pavla I. i upozorio kler na Makedonija, kasnijega biskupa čije je ime povezano s učenjem protiv punoga božanstva Duha Svetoga.
Aleksandar se štuje kao svetac drevnoga, predkongregacijskog kulta. Današnji pravoslavni kalendar slavi ga 30. kolovoza zajedno s carigradskim patrijarsima Ivanom IV. i Pavlom IV. Neki stariji rukopisi navode 2. lipnja. Datum 30. kolovoza ovdje se čuva kao potvrđena pravoslavna tradicija, ne kao tvrdnja o općemu rimskom spomendanu.
Svetoga Aleksandra Carigradskog ne treba miješati sa svetim Aleksandrom Aleksandrijskim, koji je imao zasebnu ulogu u arijanskoj raspravi, ni s Aleksandrom Jeruzalemskim, papom Aleksandrom I. ili istoimenim vojnikom-mučenikom. Carigradskoga Aleksandra određuju biskupska služba u Bizantu i Carigradu te postojanost u obrani nicejske vjere.
