Sveti Aleksandar I. Aleksandrijski

Sveti Aleksandar I. Aleksandrijski bio je devetnaesti biskup i patrijarh Aleksandrije te jedan od najvažnijih crkvenih pastira uoči i tijekom Prvoga nicejskog sabora. O njegovu rođenju i mladosti nema pouzdanih podataka. Kao svećenik proživio je posljednje velike progone kršćana pod carevima Galerijem i Maksiminom Dajom. Za aleksandrijskoga je patrijarha izabran oko 313., nakon smrti svoga prethodnika Ahile.

Aleksandrijska Crkva kojoj je stao na čelo bila je velika i utjecajna, ali opterećena unutarnjim sporovima. Aleksandar se bavio pitanjem zajedničkoga datuma Uskrsa i raskolom koji je predvodio Melecije iz Likopolisa. Melecije je bez dopuštenja posvećivao biskupe i osporavao patrijarhov autoritet. Mnogo dalekosežniji pokazao se, međutim, sukob koji je nastao oko nauka aleksandrijskoga svećenika Arija.

Aleksandrijski se biskup smatrao nasljednikom svetoga Marka Evanđelista i imao je crkvenu vlast nad Egiptom, Libijom i Pentapolisom. Grad je stoljećima bio snažno središte teološke misli, pa se spor koji je počeo među njegovim klerom brzo proširio izvan Egipta. Aleksandar je morao istodobno čuvati nauk, jedinstvo klera i zajedništvo s drugim biskupima.

Arije je naučavao da Sin Božji nije vječan poput Oca, nego da je stvoren i zato mu podređen. Time je dovodio u pitanje puno Kristovo božanstvo. Spor je izbio kada je Aleksandar u propovijedi govorio o jedinstvu Presvetoga Trojstva, a Arije ga optužio da briše razliku između Oca i Sina. Aleksandar je najprije pokušao raspravom vratiti Arija crkvenoj vjeri. Kada to nije uspjelo, sazvao je oko 320. sinodu u Aleksandriji. Ondje su biskupi i klerici osudili Arijev nauk i isključili ga iz crkvenoga zajedništva.

Sukob se nije zaustavio u Egiptu. Arije je pronašao pristaše u Libiji, Palestini i drugim krajevima, a potporu mu je pružio i utjecajni Euzebije Nikomedijski. Aleksandar je biskupima slao okružnice, izlagao vjeru Crkve i upozoravao na posljedice novoga nauka. Jednu ispovijest vjere navodno je potpisalo oko 250 crkvenih pastira. Od zbirke njegovih pisama, koju su poznavali stari crkveni pisci, sačuvane su dvije opširne poslanice. One pokazuju da nije branio apstraktnu riječ, nego vjeru u Krista koji istinski spašava jer je istinski Bog.

Car Konstantin, zabrinut zbog podjele među kršćanima, isprva je pokušao postići pomirenje. U Aleksandriju je poslao Hozija iz Cordobe s pismom kojim je pozvao obje strane da prekinu spor. Razlike su ipak zadirale u samo središte kršćanske vjere i nisu se mogle ukloniti političkim nagovorom. Car je zato 325. sazvao biskupe na sabor u Niceji u Bitiniji, prvi opći sabor Crkve.

Aleksandar je u Niceju došao s egipatskim biskupima i svojim mladim đakonom Atanazijem, koji mu je već pomagao u obrani Kristova božanstva. Na saboru je zauzeo istaknuto mjesto među protivnicima arijanstva. Nicejski su oci ispovjedili da je Sin „istobitan Ocu” i odbacili Arijev nauk. Sabor je ujedno potvrdio tradicionalnu vlast aleksandrijskoga biskupa nad Egiptom, Libijom i Pentapolisom. Uređivao je i pitanje godišnjega datuma Uskrsa te nastojao ublažiti Melecijev raskol, premda se ta podjela nije odmah ugasila.

U slučaju Melecija sabor je prihvatio blažu stegovnu odluku. Dopustio mu je da zadrži biskupski naslov, ali bez obnašanja pune biskupske vlasti, dok su oni koje je samovoljno zaredio mogli ostati u kleru pod određenim uvjetima. Aleksandar je tu osjetljivu nagodbu trebao provesti u Egiptu. Odluke o Uskrsu također su mu povjerile važnu zadaću: aleksandrijski je biskup, oslonjen na tamošnju računsku tradiciju, drugim Crkvama priopćavao datum svetkovine.

Aleksandrova se veličina vidi i u tome što je prepoznao darovitost đakona Atanazija. Mladi suradnik poslije ga je naslijedio na aleksandrijskoj stolici i desetljećima nastavio braniti nicejsku vjeru. Njihova povezanost nije bila tek upravna: Aleksandar je Atanaziju prenio teološko usmjerenje u kojemu je Kristovo božanstvo nerazdvojivo od stvarnosti spasenja. Zbog toga se Aleksandar pamti kao učitelj i prethodnik jednoga od najvećih crkvenih otaca, ali sam nema formalni naslov crkvenoga naučitelja.

Od njegovih se spisa, uz dvije poslanice iz arijanske rasprave, u sirijskoj predaji sačuvala homilija O duši i tijelu, premda njezino autorstvo nije posve sigurno. Pripisuje mu se i pohvala mučeniku Petru Aleksandrijskomu. Sačuvani tekstovi i ulomci svjedoče o pastiru koji je teološku preciznost stavio u službu crkvenoga jedinstva. Nije pristao ponovno primiti Arija bez stvarnoga odricanja od osuđenoga nauka, premda su to od njega tražili moćni biskupi i sam car.

Aleksandar je umro u Aleksandriji nedugo nakon povratka iz Niceje. Izvori godinu smrti određuju različito, kao 326. ili 328., a uz nju povezuju 26. veljače i 17. travnja. Koptska ga Crkva, u kojoj aleksandrijski patrijarh tradicionalno nosi naslov pape, slavi 17. travnja. U zapadnoj Katoličkoj Crkvi njegov je spomendan 26. veljače. Taj naslov aleksandrijskoga pape ne treba miješati s rimskim papom Aleksandrom I., mučenikom iz ranoga 2. stoljeća. Aleksandar Aleksandrijski razlikuje se i od svoga suvremenika Aleksandra Carigradskoga.

Aleksandrovo je biskupsko služenje trajalo u prijelomnom razdoblju: od krvavih progona do careva priznanja kršćanstva, a zatim do velike rasprave o tome tko je Krist. U toj promjeni nije dopustio da vanjski mir zamijeni vjernost apostolskoj vjeri. Njegovo postojano vodstvo pripravilo je Nicejski sabor i otvorilo put Atanazijevu djelovanju, zbog čega zauzima trajno mjesto u povijesti Crkve.

Spomendan svetoga Aleksandra I. Aleksandrijskoga slavi se 26. veljače.