Sveti Aldhelm Sherborneanski

Sveti Aldhelm Sherborneanski, opat, biskup, učitelj i pjesnik, rodio se oko 640. u Wessexu, jednom od anglosaksonskih kraljevstava na jugu Engleske. Vjerojatno je pripadao kraljevskoj kući Wessexa, ali nema čvrste potvrde za kasniju tvrdnju da je bio brat kralja Inea. Njegov život pripada vremenu kada su se u engleskim zemljama susretale rimska crkvena baština, irsko redovništvo i domaća anglosaksonska kultura. Aldhelm je te različite utjecaje povezao u iznimno plodan crkveni i književni rad.

Prvu je naobrazbu stekao kod irskoga redovnika i učenjaka Máelduba. Njegova se zajednica nalazila u staroj britanskoj utvrdi iz koje se razvio Malmesbury. Ondje je Aldhelm postao redovnik. Poslije je otišao u Canterbury, gdje je učio kod opata Hadrijana, sjevernoafričkoga učenjaka koji je u Englesku stigao u vrijeme nadbiskupa Teodora iz Tarza. Aldhelm je proučavao rimsko pravo, astronomiju, računanje vremena i crkvenoga kalendara te latinsku književnost i pjesništvo. Rani mu životopisi pripisuju i znanje grčkoga i hebrejskoga, no za to nema jednako čvrstih dokaza. Njegovi spisi ipak jasno pokazuju široku učenost i osobitu sklonost grčkomu rječniku u latinskom ruhu.

Narušeno zdravlje vratilo ga je iz Canterburyja u Malmesbury. Nakon Máeldubove smrti Aldhelm je oko 675. preuzeo vodstvo zajednice i postao prvi opat Malmesburyja. Uveo je benediktinsko pravilo i učvrstio pravo redovnika da sami biraju svoga opata. Samostan je pod njegovim vodstvom rastao kao redovnička i obrazovna zajednica. Aldhelm je poticao osnivanje novih središta u Fromeu i Bradford-on-Avonu. S njegovim se djelovanjem povezuje crkva svetoga Lovre u Bradford-on-Avonu, jedan od dragocjenih sačuvanih tragova anglosaksonske crkvene arhitekture. U Malmesburyju je podignuo novu crkvu i pribavio zemljišne darove koji su zajednici omogućili trajniji život.

Hodočastio je u Rim, gdje je od pape Sergija I. 701. dobio povlasticu povezanu sa samostanskim osnutkom u Fromeu. Putovanje pokazuje koliko je Aldhelm, premda ukorijenjen u Wessexu, pripadao široj mreži zapadnoga kršćanstva. Dopisivao se s crkvenim ljudima izvan Engleske, a njegovi su spisi stizali do irskih učenjaka i vladarskih krugova.

Važnu je ulogu imao i u raspravi o računanju datuma Uskrsa. Kršćani u Dumnoniji, na području današnjega Devona i Cornwalla, još su se držali običaja koji su se razlikovali od rimske prakse prihvaćene u Wessexu. Crkvena je sinoda poslala Aldhelma da im izloži razloge za zajedničko računanje Uskrsa. Kralju Geraintu iz Dumnonije napisao je opširno pismo, a zapadne je krajeve vjerojatno i osobno posjetio. Njegovo sudjelovanje nije bilo samo pitanje kalendara: zajednički datum najveće kršćanske svetkovine bio je vidljiv znak crkvenoga jedinstva.

Nakon smrti biskupa Hædde oko 705. velika je biskupija Winchester podijeljena. Aldhelm je postao prvi biskup novoga sjedišta u Sherborneu. Iako je već desetljećima vodio Malmesbury i bio u poodmakloj dobi, novu je službu prihvatio djelatno. Obilazio je biskupiju, propovijedao i brinuo se za crkveni život. Predaja ga opisuje kao čovjeka koji je znao prići slušateljima: navodno bi na javnome mjestu pjevao pjesme na narodnom jeziku, okupio prolaznike, a zatim im govorio o vjeri. Nijedna njegova staroengleska pjesma nije sačuvana, pa taj privlačan prizor ostaje dio kasnije predaje o njegovu propovijedanju.

Aldhelmov književni opus potvrđuje da je bio jedan od najobrazovanijih ljudi svoga doba i prvi veliki latinski pisac među Anglosasima. Pisao je osebujnim, vrlo kićenim latinskim stilom, punim rijetkih riječi, zvučnih sklopova i učenih aluzija. Takav je jezik suvremenom čitatelju zahtjevan, ali je stoljećima snažno utjecao na samostanske škole.

Učenost mu je donijela ugled i izvan njegova neposrednog kruga. Irski kraljevski sin Artwil slao mu je svoje sastavke na prosudbu, a među njegovim dopisnicima bio je i irski redovnik Cellanus iz Péronnea. Beda Časni hvalio ga je kao čudo učenosti. Aldhelm je tim ugledom pokazao da se u tek pokrštenim anglosaksonskim kraljevstvima može razviti književna kultura sposobna razgovarati s učenim središtima Europe. Njegova djela služila su kao zahtjevni školski tekstovi, osobito za vježbu latinskoga pjesništva i razumijevanje metra.

Njegovo najpoznatije prozno djelo, De laude virginitatis, posvećeno je redovnicama dvostrukoga samostana u Barkingu. U njemu razmatra djevičanstvo i donosi niz primjera svetih žena i muškaraca. Isto je gradivo poslije obradio u pjesničkom djelu Carmen de virginitate. Poslanica Epistola ad Acircium, upućena sjevernoumbrijskomu vladaru, obuhvaća pouke o broju sedam, latinskom metru i metričkim stopama. U njoj se nalazi i zbirka od stotinu zagonetki u heksametrima, Aenigmata, koja je ostala najpoznatiji dio njegova pjesničkoga rada.

U pjesmi Carmen rhythmicum opisao je putovanje zapadnom Engleskom i oluju koja je pogodila drvenu crkvu. Pisao je i latinske natpise namijenjene crkvama i oltarima, okupljene pod naslovom Carmina ecclesiastica, te brojna pisma. Njegovi spisi nisu bili odvojeni od redovničke i biskupske službe: obrazovanje, tumačenje vjere, uređivanje zajedničkoga života i ljepota pjesničkoga jezika tvorili su za njega jednu cjelinu.

U njegovim se spisima susreću sustavna pouka i stvaralačka igra. Zagonetke opisuju prirodne pojave, životinje i predmete, a od čitatelja traže poznavanje jezika i pozorno promatranje svijeta. Rasprave o metru učile su nove naraštaje kako graditi latinski stih. Djela o djevičanstvu povezivala su biblijske primjere, svetačke životopise i moralnu pouku namijenjenu redovničkoj zajednici. Upravo ta širina — od kalendarskoga računa i crkvenih prijepora do pjesničke zagonetke — najbolje pokazuje raspon njegova rada.

Aldhelm je umro 25. svibnja 709. u Doultingu dok je obilazio svoju biskupiju. Tijelo mu je preneseno u Malmesbury i pokopano u opatijskoj crkvi. Predaja kaže da je njegov prijatelj Egwin, biskup Worcestera, postavio križeve na mjestima na kojima se pogrebna povorka zaustavljala. Nadbiskup Dunstan prenio je njegove relikvije 980., a štovanje se proširilo u krajevima u kojima je djelovao. Malmesbury ga pamti kao opata i graditelja zajednice, Sherborne kao prvoga biskupa, a engleska književna povijest kao pionira latinskoga pjesništva.

Spomendan svetoga Aldhelma Sherborneanskoga slavi se 25. svibnja, na dan njegove smrti.