Sveti Albert Veliki

Na to me još više potaknulo to što kršćansko savršenstvo nema drugoga cilja osim ljubavi, koja nas sjedinjuje s Bogom. To je sjedinjenje ljubavi nužno za spasenje, jer se sastoji u vršenju zapovijedi i u suobličenosti božanskoj volji. Zato nas ono odvaja od svega što bi se protivilo biti i navici ljubavi, kao što je smrtni grijeh.“ ~Sveti Albert, „O sjedinjenju s Bogom“

Razmatranje: Jedan od najvećih umova u povijesti Crkve rodio se u Svetom Rimskom Carstvu oko prijelaza u trinaesto stoljeće, u gradu Lauingenu, u današnjoj Njemačkoj. Različiti izvori smještaju njegovo rođenje u razne godine između 1193. i 1206. Pri rođenju bio je poznat kao Albert iz Lauingena, ali još prije smrti često su ga nazivali Albert Veliki (Albertus Magnus).

Albert se rodio u plemićkoj obitelji, a prema nekim izvješćima njegov je otac bio grof. Zbog svojega plemićkog staleža imao je blagoslov izvrsna obrazovanja, bilo kod kuće uz privatne učitelje, bilo u obližnjoj školi. U nekom trenutku nakon završetka osnovnoga školovanja poslan je na Sveučilište u Padovi da studira slobodne umijeća, gdje je također upoznao Aristotelovu filozofiju, koja će postati temeljem njegovih kasnijih spisa. Oko 1223. Albert je stupio u dominikanski red, možda kao plod ukazanja u kojemu mu je Blažena Djevica Marija naložila da to učini. Nastavio je studij u važnim školama u Padovi, Parizu i Kölnu kako bi dovršio svoje obrazovanje iz filozofije i teologije.

Otprilike u vrijeme kada je brat Albert završio studije, zaređen je za svetoga svećenika i dodijeljene su mu različite nastavničke službe diljem Europe, ponajviše u Kölnu tijekom nekoliko godina. Oko 1245. otac Albert stekao je naslov „magistra teologije“ na uglednom Saint-Jacquesu Sveučilišta u Parizu, gdje mu je također povjerena katedra teologije.

Teško je znati što se zbivalo u umu i duši oca Alberta tijekom tih prvih dvadeset i dviju godina njegova dominikanskog života, no iz obilnoga dobra ploda koji je iznikao iz njegova života jasno je da je bio prisno sjedinjen s Bogom. Kasniji životopisci opisuju ga kao čovjeka nezasitne gladi za svetim znanjem, nad kojim su se otvarala nebesa, ispunjajući njegov um božanskim svjetlom. Osobitost njegove misli bila je u tome što je u teologiju ugradio Aristotelova filozofska načela iz logike i metafizike. Prije oca Alberta nitko nije temeljito sjedinio ta dva misaona pravca. To je dijelom bilo i zato što su sva Aristotelova djela tek nedavno bila prevedena na latinski sa starogrčkoga.

Otac Albert nije bio samo filozof i teolog; bio je hodajuća enciklopedija koja je, činilo se, ovladala svim područjima znanja. Zbirka njegovih spisa ispunja trideset i devet enciklopedijskih svezaka i obuhvaća mnoštvo tema, među kojima su logika, metafizika, retorika, teologija, botanika, geografija, astronomija, astrologija, mineralogija, alkemija, zoologija, fiziologija, frenologija, pravda, pravo, politika, ekonomija, prijateljstvo i ljubav. Netko bi mogao upitati kakve većina tih tema ima veze s teologijom. Otac Albert odgovorio bi da sve imaju veze s teologijom, jer sve dolaze od Boga i sve su međusobno u savršenom skladu. Danas neki tvrde da su znanost i vjera u proturječju. Otac Albert bio bi prvi koji bi osporio takvo uvjerenje i temeljito branio svoj stav. Jednostavan je odgovor sljedeći: ako je Bog izvor svih prirodnih znanosti, logike, objave, zakona, reda i svega što je istinito, tada Bog ne može proturječiti samomu sebi. Ne može stvoriti prirodne znanosti s jednom istinom, a zatim u teologiji objaviti drugu istinu. Istinito je ono što je u Božjem umu, bez obzira na područje, a ono što je u Božjem umu u savršenom je skladu. Sve stvorenje na svoj savršeni način objavljuje i proslavlja Boga!

Premda je otac Albert bio jedan od najplodnijih i najdubljih pisaca u Crkvi, Bog ga je upotrijebio i kako bi pomogao oblikovati čovjeka koji će postati najveći teolog Crkve: svetoga Tomu Akvinskoga, Anđeoskoga naučitelja. Otac Toma Akvinski bio je oko dvadeset i pet godina mlađi od oca Alberta, ali je umro pet godina prije njega. Upravo je u Parizu dvadesetogodišnji otac Toma postao učenik oca Alberta. Njihova veza učitelja i učenika izrasla je u duboko uzajamno poštovanje i prijateljstvo. Na mnoge je načine otac Albert pripravio temelj ocu Tomi pomažući mu da prihvati i „pokristjani“ aristotelovsku logiku i metafiziku. Otac Albert bio je prvi među crkvenim teolozima koji je pisao o svakom vidu Aristotela, a otac Toma sve je to upijao te je kasnije na tome izgradio ono što je vjerojatno najvažnije teološko djelo ikada napisano: Summa Theologiae („Teološki zbroj“ ili „Sažetak teologije“).

Zajedno su ti ljudi bili među najvećim teolozima koji su pokazali da vjera i razum nisu međusobno isključivi, nego da su prisno isprepleteni i nerazdvojivi. Kada se čistim ljudskim razumom razmatra sadržaj božanske objave (vjere), um može izvesti dublje istine i dovesti ih do njihova logičnog zaključka, pa i do najviših stupnjeva apstrakcije. Veza i poštovanje između očeva Alberta i Tome bili su toliko duboki da je, kada je otac Albert 1248. premješten u Köln, otac Toma pošao za njim.

Godine 1254. otac Albert postao je provincijal dominikanskoga reda, pa su se njegovim akademskim nastojanjima pridružile i upravne dužnosti. Godine 1260. papa Aleksandar IV. imenovao ga je biskupom Regensburga, gdje je ostao sljedeće tri godine. U tom vremenu, premda je biskup Albert bio jedan od najvećih umova u Crkvi, njegova je poniznost osvojila srca njegova naroda te je uspio unijeti ozdravljenje u podjele koje su mučile tu biskupiju. Nakon što je biskup Albert dao ostavku na svoju službu, papa ga je slao u diplomatske misije, dok je biskup Albert nastavljao svoja znanstvena i akademska nastojanja.

Budući da su biskup Albert i otac Toma Akvinski bili preteče u uporabi aristotelovske logike i metafizike, bilo je i onih koji su ih kritizirali. Godine 1277., dvije godine nakon smrti oca Tome, pariški je biskup izdao dekret kojim je osudio 219 teoloških tvrdnji što su ih različiti teolozi izveli iz aristotelovske logike, tvrdeći da je Božja svemoć toliko uzvišena da te tvrdnje vrijeđaju Božju svemogućnost. Dvadeset od tih 219 bile su tvrdnje oca Tome. Neka kazivanja govore da je, unatoč svojoj poodmakloj dobi (oko sedamdeset i sedam godina), biskup Albert otputovao u Pariz kako bi osobno branio svojega svetoga učenika. Na kraju su i učitelj i učenik postali sveci i crkveni naučitelji, pokazujući tako na pravu Božju svemoć.

Sveti Albert Veliki bio je čovjek čiji je um gorio Duhom Svetim. Sama ljudska intelektualna sposobnost nikada ne bi mogla postići ono što je on postigao. Neki su sveci ispunjeni jakošću potrebnom da umru kao mučenici, neki su mistici čiji životi otkrivaju Božju svetost, neki su utemeljitelji koji izgrađuju Crkvu novim karizmama i redovničkim zajednicama, a neki, poput svetih Alberta i Tome, primaju dar uma, prožet najvišim stupnjem kreposti mudrosti, znanja, razuma i razboritosti, po kojemu mogu Crkvi ostaviti čvrst teološki temelj na kojemu se ona može nastaviti graditi.

Dok častimo „Velikoga“ svetog Alberta, crkvenog naučitelja, koji je nazvan Univerzalnim naučiteljem jer je ovladao svakim područjem, razmatrajmo jednostavnu činjenicu da je, unatoč tomu što je imao jedan od najvećih umova u povijesti mišljenja, njegovo znanje tek kap vode u oceanu u usporedbi s Božjim umom. To je ponizna istina koju bi sveti Albert spremno ispovjedio, no ona ga nikada nije spriječila da teži postati tom jednom kapi, budući da je i to bio jedan malen način razumijevanja i izricanja onoga što nam je Bog objavio. A ono što dolazi od Boga, ma kako neznatno bilo u usporedbi sa samom Stvarnošću, ima beskrajnu vrijednost. Nastoj oponašati svetoga Alberta obnavljajući svoju zauzetost za proučavanje vjere, kako bi tvoj um iskusio barem kap milosti dane tomu velikom čovjeku.