Sveti Albert Veliki

Sveti Albert Veliki bio je dominikanac, filozof, teolog, prirodoslovac, biskup i crkveni naučitelj. Rodio se oko 1200. u Lauingenu u Švapskoj, a umro 15. studenoga 1280. u Kölnu. Širina njegova znanja donijela mu je naslov Doctor universalis, Sveopći naučitelj.

Potekao je iz imućne obitelji i studirao u Padovi, gdje se susreo s Aristotelovom filozofijom. Ondje je upoznao blaženoga Jordana Saksonskoga, poglavara dominikanskoga reda. Oko 1223. ili 1229. stupio je među dominikance, prihvativši život propovijedanja, studija i siromaštva.

Red ga je slao da predaje u Hildesheimu, Freiburgu, Regensburgu, Strasbourgu, Kölnu i Parizu. U Parizu je stekao naslov magistra teologije. Nije se ograničio na jedno područje: proučavao je logiku, metafiziku, teologiju, botaniku, zoologiju, mineralogiju, astronomiju, glazbu, pravo i ljudsko društvo. Prirodni svijet smatrao je djelom istoga Boga koji se objavio u vjeri, pa istraživanje stvorenja nije vidio kao prijetnju teologiji.

Albert je sustavno protumačio gotovo čitav tada dostupan Aristotelov korpus te u raspravu uključio Avicenu i Averroesa. Nije nekritički preuzimao njihove zaključke, nego je razlučivao što razum može prihvatiti i kako filozofska spoznaja stoji prema kršćanskoj objavi. Time je zapadnoj teologiji otvorio prostor za zreliji susret s grčkom i arapskom mišlju.

Njegov najslavniji učenik bio je sveti Toma Akvinski. Albert je rano prepoznao snagu Tomina uma, branio ga od podsmijeha drugih studenata i pratio njegov razvoj. Kada je Albert 1248. otišao u Köln, Toma je pošao s njime. Njihov odnos učitelja i učenika postao je jedno od najplodnijih prijateljstava u povijesti kršćanske misli.

Godine 1254. dominikanci su Alberta izabrali za provincijala njemačke provincije. Napustio je sveučilišnu katedru i pješice obilazio povjerene samostane, proseći hranu i skroman smještaj. Godine 1260. papa Aleksandar IV. imenovao ga je biskupom Regensburga. U biskupiji je sređivao upravu i nastojao pomiriti sukobljene strane, zadržavajući jednostavan redovnički način života.

Nakon približno tri godine odrekao se biskupske službe i vratio zajedničkomu dominikanskom životu. Nastavio je poučavati, pisati i obavljati crkvene diplomatske zadaće. Kada su nakon Tomine smrti pojedine njegove tvrdnje napadnute, Albert je branio pravovjerje svojega učenika.

Njegovi prirodoznanstveni spisi odlikuju se opažanjem i nastojanjem da se tvrdnje provjere. Kasnija su mu stoljeća pripisala alkemijske legende, kamen mudraca i otkrića za koja nema dovoljno dokaza. Autentična djela pokazuju ozbiljna istraživača, ali ne opravdavaju sve čudesne priče vezane uz njegovo ime.

U starosti mu je oslabilo pamćenje. Ostao je vjeran molitvi, euharistiji i pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. Umro je u dominikanskom samostanu u Kölnu 15. studenoga 1280. i pokopan u crkvi svetoga Andrije.

Papa Grgur XV. proglasio ga je blaženim 1622. Papa Pio XI. proglasio ga je svetim i crkvenim naučiteljem 16. prosinca 1931. Papa Pio XII. postavio ga je za zaštitnika znanstvenika koji se bave prirodnim znanostima. Njegov se spomendan slavi 15. studenoga.

Albertova veličina nije bila samo u količini znanja. Učeni rad spojio je s redovničkim siromaštvom, biskupsku vlast s nenavezanošću i istraživanje prirode s uvjerenjem da istina ne može proturječiti istini. Zato je ostao važan i povijesti znanosti i katoličkoj intelektualnoj tradiciji.