Sveti Albert Chmielowski

Sveti Albert Chmielowski, rođen kao Adam Hilary Bernard Chmielowski, bio je poljski slikar, sudionik Siječanjskoga ustanka, franjevački trećoredac i utemeljitelj zajednica posvećenih služenju beskućnicima. Umjetničku je karijeru zamijenio životom među siromasima te kao brat Albert spojio molitvu, rad i neposrednu skrb za ljude na rubu društva.

Rodio se 20. kolovoza 1845. u Igołomiji kraj Krakova, kao najstarije od četvero djece Wojciecha Chmielowskoga i Józefe Borzysławske. Zbog nemirnih prilika najprije ga je 26. kolovoza krstio laik, a svečano je krštenje obavljeno 17. lipnja 1847. Otac mu je umro kada je imao osam godina, a majka deset godina poslije. Brigu za djecu preuzela je teta Petronela.

Nakon kućnoga školovanja Adam je studirao agrošumarstvo u Puławyju, pripremajući se za upravljanje obiteljskim imanjem. Poljsku je tada potresala borba protiv ruske vlasti. Pridružio se Siječanjskom ustanku 1863. i 1. listopada teško ranjen u bitci. Granata je ubila njegova konja i razorila mu lijevu nogu, koju su morali amputirati bez anestezije. Poslije je nosio drvenu protezu.

Nakon bijega iz zatočeništva i odlaska iz Poljske boravio je u Gentu, gdje je nastavio inženjerski studij. Ubrzo je prevladao njegov slikarski dar. Usavršavao se u Varšavi, Münchenu i Parizu, družio s istaknutim poljskim umjetnicima te izlagao u domovini. Njegov sačuvani opus obuhvaća ulja, akvarele i crteže, a najpoznatija mu je religiozna slika Ecce homo.

Slava ga nije ispunjavala. Dok je promatrao bijedu u Krakovu, sve se snažnije približavao beskućnicima i počeo volontirati u gradskim prihvatilištima. Umjetnost je smatrao čovjekovom prijateljicom, ali je postupno shvatio da ga vlastiti poziv vodi dalje od slike prema osobi koja pati.

Godine 1880. stupio je u isusovački novicijat u Staroj Vesi. Teška duhovna kriza i bolest pokazale su mu da to nije njegov put. Nakon oporavka upoznao je Pravilo svetoga Franje Asiškoga. Franjevačka jednostavnost, siromaštvo i bratstvo dali su oblik onomu što je već živio među potrebitima.

U Treći red svetoga Franje stupio je 25. kolovoza 1887. i uzeo ime Albert. Nastanio se u javnom prihvatilištu te život dijelio s ljudima kojima je služio. Godine 1888. položio je doživotne zavjete i utemeljio Braću trećega reda svetoga Franje, Sluge siromaha, poznate kao albertinci. Zajednica nije pitala za dob, vjeru ili političko opredjeljenje, nego je pružala hranu, zaklon i dostojanstven odnos.

S Marijom Jabłońskom 15. siječnja 1891. utemeljio je i Albertinske sestre. Braća i sestre služili su beskućnicima oslanjajući se na rad, milostinju i Providnost. Brat Albert nije želio ostati dobročinitelj koji dolazi izvana: živio je u prihvatilištu, dijelio siromaštvo njegovih stanovnika i zajednicu gradio kao dom.

Njegova duhovnost nastavila je rasti uz djela svetoga Ivana od Križa i susrete sa svetim Rafaelom Kalinowskim. Premda mu je Kalinowski predložio karmelski put, Albert je ostao vjeran franjevačkom pozivu. Kontemplacija ga nije udaljavala od gradske bijede, nego mu je pomagala u siromahu prepoznati Kristovo lice.

Umro je od raka želuca u podne na Božić, 25. prosinca 1916., u prihvatilištu koje je osnovao. Pokopan je na groblju Rakowicki. Njegovi su ostatci poslije preneseni, najprije u metalni lijes, a zatim 1949. u crkvu bosonogih karmelićana.

Njegov je život snažno utjecao na Karola Wojtyłu. Budući papa napisao je dramu Brat našega Boga i u Albertu vidio primjer radikalnoga napuštanja umjetničke slave radi služenja Kristu. Kao papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 22. lipnja 1983. u Krakovu, a svetim 12. studenoga 1989. na Trgu svetoga Petra.

Liturgijski spomendan svetoga Alberta slavi se 17. lipnja, na obljetnicu njegova svečanoga krštenja, jer je dan njegove smrti Božić. Njegova djela i zajednice nastavili su služiti siromašnima, a njegov put od slikara i ranjenoga ustanika do brata beskućnika ostao je jedinstveno svjedočanstvo kršćanske ljubavi.