Sveti Alban Mainski
- Slavi se
- 21. lipnja
Sveti Alban Mainski bio je kasnoantički svećenik, misionar i mučenik povezan s Mainzom. Njegov se spomendan slavi 21. lipnja. Premda o njegovu životu nije sačuvan nijedan suvremeni izvor, drevno štovanje u Mainzu potvrđuje da ga je mjesna Crkva stoljećima častila kao navjestitelja vjere i mučenika.
Najstariji opširniji sačuvani zapis potječe iz martirologija Rabana Maura, sastavljenoga oko 845. Raban jasno razlikuje Albana Mainskoga od Albana Britanskoga. Prema njegovu izvještaju Alban je u vrijeme cara Teodozija putovao s Teonestom i Ursom, iz zagonetne Namsije stigao u Milano, a zatim krenuo prema Galiji. Nakon Ursina mučeništva Teonest i Alban došli su u Mainz, gdje je Alban propovijedao, podnio mučeništvo i bio pokopan izvan grada.
Rabanov zapis nastao je nekoliko stoljeća nakon događaja, ali je znatno stariji i suzdržaniji od kasnijih životopisa. Ne određuje točno Albanovo podrijetlo ni godinu smrti. Otok Namsija nije pouzdano identificiran; pojedini su ga autori povezivali s Naksosom, dok su drugi priznali da mu se položaj ne može utvrditi.
U 11. stoljeću učitelj Gozwin napisao je nedovršenu Muku svetoga Albana. Njegov je prikaz mnogo razvijeniji: Alban postaje jedan od četvorice Teonestovih učenika, prognanih iz sjeverne Afrike zbog sukoba s arijanskim kraljem Vandala Hunerikom. Nakon susreta sa svetim Ambrozijem u Milanu skupina navodno odlazi propovijedati u Galiju i Germaniju, a Albana u Mainzu obezglavljuju arijanci. Svetac potom, prema legendi, nosi vlastitu glavu do mjesta ukopa.
Ta pripovijest sadrži ozbiljne kronološke teškoće. Ambrozije je umro 397., a Hunerik je vladao od 477. do 484. godine. Nisu stoga mogli sudjelovati u istom slijedu događaja kako ga Gozwin opisuje. Njegov je životopis nastao i u ozračju spora Mainza i Triera oko crkvenoga prvenstva, pa je Albanov lik služio naglašavanju starine i ugleda mainske stolice.
Zbog proturječnih predaja nastale su različite rekonstrukcije njegove smrti. Pojedini je autori smještaju oko 400., drugi u 404. ili 406., a neki čak oko 483. godine. Kao progonitelji spominju se arijanci, Huni ili druge skupine koje su u doba seoba naroda prolazile kroz porajnske krajeve. Nijedna se godina ni skupina ne može prihvatiti kao sigurno potvrđena.
Pouzdaniji je trag sam kult. Kapela posvećena Albanu vjerojatno se u Mainzu spominjala već 786. godine. Oko 804. ili 805. uz nju su podignuti crkva i veliki benediktinski samostan svetoga Albana. Opatija je postala istaknuto vjersko i kulturno središte, sve dok nije razorena 1557. i više nije obnovljena.
Štovanje se proširilo i izvan Mainza. Grof Albert II. Namurski osnovao je 1047. kaptolsku crkvu svetoga Albana u Namuru. Kada je 1559. osnovana Namurska biskupija, ta je crkva postala katedrala svetoga Aubina i povezala se s predajom o Albanovim relikvijama. Svetac se nekoć štovao u Valoniji i zazivao u raznim nevoljama; među kasnijim zaštitništvima spominju se bolesti bubrega, epilepsija i kila.
U umjetnosti se Alban Mainski prikazuje kao cefalofor, mučenik koji u rukama nosi vlastitu odrubljenu glavu. Isti je atribut pridonio njegovu miješanju s Albanom Britanskim, čiji se spomendan slavi 22. lipnja. Riječ je ipak o različitim svecima: britanski je Alban vezan uz Verulamij u Engleskoj, a mainski uz misijsko djelovanje i mučeništvo kod Mainza.
Alban Mainski također nije sveti Alban Roe, engleski benediktinac pogubljen u Tyburnu 1642. godine. Njih razdvajaju više od tisuću godina, različita mjesta i zasebni dani spomena. Kod Mainskoga Albana siguran ostaje njegov zaseban mjesni kult, naslov svećenika i mučenika te spomendan 21. lipnja; pojedinosti o podrijetlu, putovanjima i smrti ostaju u području kasno nastale predaje.
