Sveti Alban Britanski
- Slavi se
- 22. lipnja
Sveti Alban štuje se kao prvomučenik Britanije, prvi imenom poznati kršćanski mučenik rimske Britanije. Predaja ga povezuje s Verulamijem, današnjim gradom St Albansom u Hertfordshireu. O njegovu rođenju, dobi i društvenome položaju nema sigurnih podataka. Ni godina mučeništva nije utvrđena: predloženi datumi sežu od 209. do početka 4. stoljeća. Postojan je tradicionalni datum 22. lipnja, kada se slavi njegov spomendan.
Najstariji obrisi Albanove priče pojavljuju se nekoliko stoljeća nakon vremena u koje se smješta njegova smrt. Mogući odjek mučeništva nalazi se već potkraj 4. stoljeća u tekstu koji govori o neimenovanome britanskom mučeniku pred kojim se povukla rijeka. Konstancije Lionski oko 480. bilježi da je sveti German iz Auxerrea 429. pohodio Albanov grob. Gildas u 6. stoljeću povezuje mučenika s Verulamijem, a Beda Časni u 8. stoljeću donosi najpoznatiju i najrazrađeniju pripovijest. Starost kulta stoga je jasna, premda povijesne pojedinosti ostaju predmet rasprave.
Prema predaji Alban još nije bio kršćanin kada je u svoju kuću primio svećenika koji je bježao pred progoniteljima. Kasnija mu je predaja dala ime Amfibal, izvedeno iz latinske riječi za plašt. Alban je danima promatrao gostovu molitvu, bdjenje i skroman život. Njegova ga je vjera toliko privukla da je zatražio pouku i prihvatio kršćanstvo.
Kada su vlasti doznale gdje se svećenik skriva, poslale su vojnike da ga uhite. Alban je odjenuo njegov plašt i predao se umjesto njega, omogućivši mu bijeg. Taj čin gostoljubivosti i zaštite progonjenoga postao je središte njegova mučeničkog lika. Zbog njega se Alban danas zaziva kao zaštitnik obraćenika, izbjeglica i žrtava mučenja.
Vojnici su Albana doveli pred suca koji je upravo prinosio žrtvu rimskim bogovima. Kada je sudac shvatio da je Alban svjesno zamijenio svećenika i prihvatio njegovu vjeru, zaprijetio mu je istim mukama koje su bile namijenjene bjeguncu. Alban je odbio prinijeti pogansku žrtvu. Bedina mu predaja stavlja u usta kratku ispovijest: klanja se pravomu i živomu Bogu, stvoritelju svega. Sudac ga je dao bičevati, ali ga muka nije navela da se odrekne vjere, pa je osuđen na smrt odrubljivanjem glave.
Put prema stratištu u kasnijoj je pripovijesti ispunjen čudesnim znakovima. Mnoštvo je zakrčilo most preko nabujale rijeke, vjerojatno Vera. Alban se pomolio, voda se razdvojila i povorka je prešla po suhu. Krvnik je, potresen prizorom, bacio mač i odbio izvršiti osudu, spreman umrijeti s Albanom. Na brežuljku obraslu cvijećem Alban je ožednio; nakon molitve iz tla je potekao izvor. Ondje su pogubljeni on i vojnik koji ga nije htio ubiti. Drugi je krvnik izvršio osudu, a legenda dodaje da su mu u času udarca ispale oči.
Ti čudesni detalji pripadaju hagiografskomu oblikovanju priče. Oni nisu suvremeni zapis pogubljenja, ali tumače smisao koji je kršćanska zajednica prepoznala u Albanovu činu: čovjek koji je zaštitio progonjenoga primio je vjeru, javno je ispovjedio i radije izgubio život nego izdao gosta i novootkrivenoga Boga. Predaja kaže i da je sudac, zadivljen događajima, zaustavio daljnji progon.
Točna kronologija mučeništva nije riješena. Beda ga smješta nakon Dioklecijanovih proglasa protiv kršćana 303., a često se navode 304. ili 305. Anglosaksonska kronika daje 283. godinu. Drugi su istraživači predlagali 209. za cara Septimija Severa ili razdoblje 251.–259. pod Decijem ili Valerijanom. Budući da su izvori kasni i međusobno neskladni, nijedan od tih datuma ne treba predstavljati kao konačan. Jednako tako nisu potvrđene tvrdnje da je Alban rođen u Verulamiju, mladost proveo u Rimu ili bio rimski vojnik. Vojnička odjeća i mač postali su dio njegove ikonografije, ali ne dokazuju zanimanje povijesne osobe.
Na mjestu povezanom s njegovim grobom razvio se snažan kult. Germanov pohod 429. pokazuje da se svetište štovalo već u kasnoj antici. Grad Verulamium s vremenom je po mučeniku dobio ime St Albans. Mercijski kralj Offa oko 793. ondje je utemeljio benediktinsku opatiju. Današnja katedrala i opatijska crkva svetoga Albana stoji blizu tradicionalnoga mjesta pogubljenja, a izvor u podnožju Holywell Hilla čuva uspomenu na legendu o njegovoj posljednjoj molitvi.
Albanov se kult proširio kroz različite kršćanske tradicije. Štuju ga Katolička Crkva, Anglikanska zajednica te istočne i orijentalne Crkve. Uvršten je u Rimski martirologij, a uz njegov se blagdan vežu i spomeni drugih ranih britanskih mučenika, osobito Julija i Arona. U umjetnosti se prikazuje s mačem i velikim križem, katkad noseći vlastitu odsječenu glavu ili uz krvnika koji gubi vid.
Povjesničari raspravljaju čak i o tome koliko se iza razvijene predaje može dohvatiti povijesni Alban. Neki su osporili njegovo postojanje ili pretpostavili da se njegov kult oblikovao u krugu svetoga Germana. Takve rasprave ne poništavaju činjenicu da je štovanje Albana u Britaniji vrlo staro. Razborito je razlikovati tu potvrđenu starost kulta od pojedinosti životopisa koje su zapisane tek mnogo kasnije.
Svetoga Albana Britanskoga ne treba miješati sa svetim Albanom Mainškim, misionarom i mučenikom koji se slavi 21. lipnja, ni sa svetim Albanom Roeom, engleskim benediktincem pogubljenim 1642. Britanski Alban pripada rimskoj Britaniji, povezan je s Verulamijem i slavi se 22. lipnja.
