Sveti Akvila i Priscila
- Slavi se
- 8. srpnja
Sveti Akvila i Priscila bili su židovski kršćanski bračni par, obrtnici, misionari i bliski suradnici apostola Pavla. Novi zavjet uvijek ih prikazuje zajedno: njihov dom postaje mjesto okupljanja Crkve, njihov rad omogućuje im gostoprimstvo, a njihovo poznavanje vjere pomaže drugima da potpunije upoznaju Kristov put. Katolička Crkva slavi ih 8. srpnja.
Akvila je bio rodom iz Ponta na obali Crnoga mora. Sa suprugom Priscilom živio je u Rimu, ali su morali napustiti Italiju kada je car Klaudije naredio da se Židovi udalje iz grada. To se protjerivanje najčešće smješta oko 49. godine. Par se nastanio u Korintu, gdje ih je tijekom drugoga misijskog putovanja susreo Pavao, stigavši iz Atene.
Njihov zajednički zanat odmah ih je povezao. Akvila i Priscila izrađivali su šatore, a istim se poslom bavio i Pavao. Apostol se nastanio kod njih i radio s njima dok je u Korintu naviještao evanđelje. Njihova kuća nije bila samo radionica i prebivalište nego i uporište mlade kršćanske zajednice. Pavao je u Korintu proveo približno godinu i pol.
Kada je napustio grad i krenuo prema Siriji, Akvila i Priscila pošli su s njime. Zaustavili su se u Efezu i ondje nastavili obrt, gostoprimstvo i apostolski rad. U njihovoj se kući okupljala mjesna Crkva. Taj je oblik služenja bio presudan u prvim kršćanskim naraštajima, kada zajednice još nisu imale javne crkvene građevine.
U Efez je stigao Apolon, učeni i rječiti Židov iz Aleksandrije. Dobro je poznavao Pisma i gorljivo govorio o Gospodinu, ali je poznavao samo Ivanovo krštenje. Akvila i Priscila čuli su ga u sinagogi, uzeli k sebi i podrobnije mu izložili Božji put. Nisu ga javno ponizili, nego su znanje i iskustvo stavili u službu čovjeka koji će postati važan navjestitelj evanđelja.
Priscilino se ime u nekoliko novozavjetnih mjesta navodi prije Akvilina. To pokazuje njezinu vidljivu i priznatu ulogu u zajedničkom poslanju bračnoga para, ali ne daje dovoljno podataka za kasnije pretpostavke o posebnoj službi ili autorstvu Poslanice Hebrejima. Sigurno je da je zajedno sa suprugom poučavala Apolona i sudjelovala u životu kućnih Crkava.
Oko 55. godine Pavao iz Efeza piše Korinćanima i prenosi pozdrave Akvile, Priscile i Crkve koja se sastaje u njihovu domu. Poslanica Rimljanima poslije ih ponovno pokazuje u Rimu. Pavao ih naziva svojim suradnicima u Kristu Isusu i zahvaljuje im jer su za njegov život izložili vlastiti vrat. Ne opisuje opasnost u kojoj se to dogodilo, ali dodaje da im zahvaljuju i Crkve među poganima.
Njihov povratak u Rim vjerojatno je uslijedio nakon Klaudijeve smrti 54. godine, kada je prestala vrijediti odluka o protjerivanju. I ondje se Crkva sastajala u njihovoj kući. Posljednji novozavjetni pozdrav Priscili i Akvili nalazi se u Drugoj poslanici Timoteju, što svjedoči o trajnoj povezanosti para s Pavlovim misijskim krugom.
Njihovo kretanje između Rima, Korinta i Efeza pokazuje kako se rana Crkva širila mrežom obitelji, radionica i domova. Akvila i Priscila nisu djelovali samo kao Pavlovi pomoćnici. Samostalno su poučavali, okupljali zajednicu i riskirali vlastitu sigurnost. Bračni život i misijsko služenje kod njih nisu bili odvojeni, nego su činili jedno zajedničko poslanje.
Vrijeme, mjesto i okolnosti njihove smrti nisu pouzdano poznati. Kasnija ih predaja naziva apostolima i mučenicima te njihovu smrt katkad smješta u Rim, ali Novi zavjet to ne potvrđuje. Akvila se u pojedinim crkvenim predajama ubraja među sedamdesetoricu učenika i povezuje s biskupskom službom u Maloj Aziji; i ti podatci pripadaju kasnijoj predaji.
Njihovo je štovanje starije od suvremenih postupaka kanonizacije. Rimski martirologij spominje ih 8. srpnja, dok ih bizantska tradicija zajedno slavi 13. veljače, a Akvilu zasebno 14. srpnja. U katoličkom se kalendaru za ovaj par čuva datum 8. srpnja.
Akvila i Priscila nisu dvije odvojene hagiografske predaje niti je Akila drugi svetac: riječ je o istom novozavjetnom bračnom paru pod različitim oblicima imena. Priscilu iz ovoga para ne treba poistovjećivati s drugim rimskim sveticama imena Priscila ili Priska, niti Akvilu s drugim mučenicima i svecima istoga imena.
Njihov se lik izdvaja jasnoćom novozavjetnoga svjedočanstva. Primili su progonstvo i selidbu, uzdržavali se vlastitim radom, otvorili dom Crkvi, poučili sposobna propovjednika i ostali vjerni suradnici apostola Pavla. U njihovu životu brak, rad i naviještanje evanđelja tvore jednu cjelinu.
