Sveti Aichard od Jumiègesa
- Životni vijek
- † 687.
- Slavi se
- 15. rujna
Sveti Aichard od Jumiègesa bio je franački benediktinski redovnik, prior i opat u 7. stoljeću. Umro je 687. u opatiji Jumièges u današnjoj Normandiji, s kojom je njegovo ime ostalo trajno povezano. Crkva ga se spominje 15. rujna, premda jedan stari martirološki zapis donosi 1. rujna.
Rodio se u Poitouu, vjerojatno u Poitiersu, u uglednoj obitelji. Otac Auschair bio je časnik na dvoru i u vojsci franačkoga kralja Klotara II., a majka Ermina potjecala je iz plemstva. Otac mu je namijenio vojnu i dvorsku karijeru, dok je majka podupirala njegovu želju za redovničkim životom. Kada je mladi Aichard jasno izrekao svoj izbor, otac mu je naposljetku dopustio da stupi u samostan.
Školovao se u Poitiersu, prema kasnijem životopisu u samostanu svetoga Hilarija, sve do šesnaeste godine. Zatim je otišao u opatiju Saint-Jouin u Poitouu, poznatu po strogoj stezi. Ondje je primio redovnički habit i proveo trideset devet godina. Njegovi ga životopisci opisuju kao čovjeka ustrajne molitve, poniznosti, blagosti i stroga obdržavanja samostanskoga pravila.
Aichardova redovnička služba poslije se povezala sa svetim Filibertom. Njegovi su roditelji u Quinçayu, nedaleko od Poitiersa, osnovali samostan i povjerili ga Filibertu. On je ondje doveo zajednicu redovnika iz Jumiègesa te Aicharda postavio za poglavara, odnosno prvoga opata nove kuće. Aichard je tako iz dugogodišnjega života u Saint-Jouinu prešao u odgovornu službu oblikovanja druge zajednice.
Filibert se zbog političkih prilika nije mogao vratiti u Jumièges, svoju najvažniju zakladu, pa je vodstvo te opatije povjerio Aichardu. Jumièges je tada bio jedno od velikih redovničkih središta franačkoga svijeta. Hagiografska predaja govori o zajednici od čak devetsto redovnika. Broj nije moguće neovisno potvrditi, ali odražava ugled i veličinu koju je opatija uživala u pamćenju kasnijih naraštaja.
Kao opat Aichard je promicao molitvu, redovničku stegu i svete znanosti. Najprije je braću poučavao vlastitim primjerom, a zatim i nagovorima. Posebno je isticao samoodricanje, slobodu srca od navezanosti i bratsku ljubav. Njegova strogost nije bila sama sebi svrhom: završni savjet koji mu pripisuje predaja stavlja ljubav među braćom iznad svih vanjskih pokorničkih djela.
Stari životopisi donose i pripovijest o njegovoj osjetljivoj savjesti. Kada je jedne nedjelje pokušao dovršiti šišanje redovničke tonzure koje prethodnoga dana nije stigao obaviti, navodno je imao viđenje koje ga je upozorilo na povredu samostanskoga reda. Ostatak je dana proveo napola obrijane glave i pred zajednicom priznao svoj propust. Ta anegdota pripada hagiografskoj predaji, a opisuje ozbiljnost s kojom je pristupao redovničkim pravilima.
Pred smrt je, prema Butlerovu životopisu, zatražio da ga polože na pepeo i prekriju kostrijeti. Braću je pozvao da ljube jedni druge i upozorio ih da stroge vježbe i godine redovničke stege ostaju prazne bez bratske ljubavi. Umro je u Jumiègesu 15. rujna 687. godine.
U Jumiègesu je poslije njemu u čast podignuta crkva. Tijekom normanskih i danskih provala njegove su relikvije prenesene u Hapres, priorat između Cambraija i Valenciennesa povezan s opatijom Saint-Vaast. Njegovo štovanje pripada vremenu prije uređenih kanonizacijskih postupaka.
Aichardov život obuhvatio je tri važna samostanska mjesta: Saint-Jouin, gdje je desetljećima sazrijevao kao redovnik, Quinçay, gdje je preuzeo prvu poglavarsku službu, i Jumièges, gdje je kao opat dovršio život.
