Sveti Ahil Aleksandrijski
- Slavi se
- 13. lipnja
Učiteljska odgovornost može nadživjeti vrlo kratak patrijarhat. Sveti Ahil Aleksandrijski vodio je aleksandrijsku katehetsku školu prije nego što je potkraj 312. postao osamnaesti patrijarh toga grada. Na patrijarškoj stolici ostao je samo oko šest mjeseci, no crkvena ga je predaja pamtila kao čovjeka znanja i pobožnosti te mu dala počasni naslov Ahil Veliki.
Za svećenika ga je zaredio aleksandrijski biskup Teona. Nakon Pijerijeva odlaska Teona mu je povjerio vodstvo katehetske škole, važne ustanove za prenošenje i promišljanje vjere. Sačuvani kratki podatci ne opisuju kako je Ahil školu vodio niti navode njegova djela. Potvrđuju, međutim, da je prije biskupske službe već nosio odgovornost za crkveno poučavanje.
Ahil je naslijedio Petra Aleksandrijskoga, pogubljenoga tijekom Dioklecijanova progona. Petar ga je prije smrti preporučio za nasljednika, a Ahil je ustoličen u mjesecu kijahku, odnosno u prosincu 312. Tako je iz škole prešao na čelo zajednice obilježene progonom i gubitkom svojega biskupa.
Uz njegov se kratki patrijarhat veže odluka da Ariju, kojega je Petar bio osudio, dopusti povratak u svećeničku i propovjedničku službu. Izvori ne navode Ahilove razloge, pa odluku nije moguće pouzdano opisati kao pastoralni postupak niti kao prihvaćanje svega što će Arije poslije naučavati. Nakon Ahilove smrti Arije je istaknuo kandidaturu za aleksandrijskoga biskupa, ali su kler i narod izabrali Aleksandra. Veliki spor koji će obilježiti Aleksandrov i Atanazijev vijek Ahil nije doživio.
Umro je 19. dana koptskoga mjeseca paonija 313., u lipnju. Za njegov glavni spomen u ovom zapisu uzima se 13. lipnja, dok druge kalendarske predaje čuvaju 7. studenoga i koptski 19. paonija. Štuje se kao svetac drevne aleksandrijske Crkve, bez pojedinačnoga čina kanonizacije u kasnijem smislu.
Ahilov život ostaje slabo dokumentiran, ali njegova sačuvana putanja ima jasno težište. Patrijarhat mu je bio završna i vrlo kratka služba; prije njega Crkva mu je već povjerila da poučava. Njegov spomen zato ne počiva na mnoštvu poznatih odluka, nego na trajnoj crkvenoj vrijednosti učiteljske vjernosti.
