Sveti Agricol Avignonski
- Slavi se
- 2. rujna
Sveti Agricol Avignonski bio je redovnik i biskup koji je u 7. stoljeću predvodio Crkvu u Avignonu. Rodio se oko 630., a umro oko 700. godine. U hrvatskim se zapisima njegovo ime pojavljuje i u latinskom obliku Agricola, dok su poznate i inačice Agricol i Agricolus. Razlikovni dodatak Avignonski važan je jer je među svecima bilo više osoba istoga imena, uključujući biskupa Neversa i bolonjskoga mučenika.
Agricolovo je doba bilo vrijeme u kojem su samostani snažno oblikovali crkveni i kulturni život južne Galije. Prema predaji, sa šesnaest godina stupio je u opatiju Lérins, drevno monaško središte na otočju uz obalu današnje Francuske. Ondje je primio redovničku izobrazbu i usvojio način života koji je spajao molitvu, zajedništvo i služenje. Pripadnost benediktinskoj tradiciji ostala je važna i poslije, kada je preuzeo biskupsku odgovornost u Avignonu.
Predaja Agricolovu obitelj povezuje s avignonskom biskupskom stolicom. Njegovim ocem smatra svetoga Magna, koji je također bio biskup toga grada. Magnus ga je navodno oko tridesete godine pozvao iz Lérinsa u Avignon i postavio za svojega koadjutora, odnosno pomoćnika s pravom nasljedstva. Te pojedinosti dolaze iz kasnije predaje, ali izražavaju trajno pamćenje Avignonske Crkve da je njezin budući zaštitnik bio oblikovan monaškim životom prije nego što je postao pastir grada.
Oko 660. Agricol je preuzeo službu avignonskoga biskupa. Izvori ga pamte kao snažna propovjednika i čovjeka djelatne ljubavi. Posebno se zauzimao za siromašne i bolesne te ih branio pred građanskim vlastima. Njegova služba nije ostala zatvorena unutar crkvenih zidova: biskupsku je odgovornost shvaćao kao javnu brigu za ljude koji sami nisu mogli zaštititi svoja prava i dostojanstvo.
U gradu je dao sagraditi crkvu o kojoj su se brinuli redovnici iz Lérinsa. Time je sa svojom biskupijom povezao zajednicu u kojoj je, prema predaji, započeo redovnički život. Pripisuje mu se i osnutak samostana za benediktinke. Takvi su pothvati učvršćivali redovničku prisutnost u Avignonu te stvarali mjesta molitve, gostoljubivosti i služenja. Agricolov život tako povezuje monašku duhovnost s konkretnim potrebama gradske Crkve.
Umro je prirodnom smrću oko 700. godine, a na biskupskoj ga je stolici naslijedio sveti Veredem. Jedan dokument iz 919. spominje da je Agricol bio pokopan u avignonskoj crkvi svetoga Petra. Taj je zapis važan rani trag njegova mjesnog štovanja, premda ne potvrđuje svaku pojedinost kasnijega životopisa.
Agricolovo se ime poslije čvrsto vezalo uz crkvu Saint-Agricol u Avignonu. Krajem 11. stoljeća biskup Arbert darovao je posjed opatiji toga imena, a crkva koja je vjerojatno podignuta u 12. stoljeću postala je 1321. kolegijalnom crkvom. Papa Ivan XXII., tada sa sjedištem u Avignonu, dao joj je statut i prihode. Moguće je da su Agricolove relikvije tom prigodom prenesene iz crkve svetoga Petra u Saint-Agricol, gdje se čuvaju prema mjesnoj predaji.
Njegovo se štovanje osobito proširilo u 14. i 15. stoljeću. Iz 15. stoljeća potječe predaja da je blagoslovom zaustavio najezdu roda. Zbog toga se roda ustalila kao njegov prepoznatljiv znak, pa se svetac često prikazuje kao biskup s rodom uz noge. Kasnija je pobožnost taj motiv povezala i s njegovom zaštitom grada i njegovih stanovnika.
Nadbiskup César Argelli proglasio ga je 1647. zaštitnikom Avignona. Vjernici su mu se utjecali u vrijeme suše, moleći za kišu, povoljno vrijeme i dobru žetvu. Njegovo latinsko ime, koje upućuje na obrađivanje zemlje, dodatno je poduprlo tu povezanost s poljima i urodom. Zazivali su ga i protiv bubonske kuge te u različitim nesrećama.
Crkva slavi svetoga Agricola Avignonskoga 2. rujna. Njegovo višestoljetno štovanje ostalo je usredotočeno na Avignon, grad kojemu je služio kao biskup i čiji je zaštitnik postao. Predaja o njegovu podrijetlu, redovničkim početcima i čudu s rodama oblikovala je mjesnu pobožnost, dok ga povijesni tragovi jasno čuvaju kao avignonskoga biskupa i štovanoga sveca ranoga srednjeg vijeka.
