Sveti Agobard Lionski
- Životni vijek
- † 840.
- Slavi se
- 6. lipnja
Sveti Agobard Lionski bio je svećenik, nadbiskup Lyona, teolog i pisac karolinškoga doba. Rodio se u Španjolskoj oko 769., a 792. doselio se u Lyon. Za svećenika je zaređen oko 804., potom je služio kao korbiskup te je oko 816. preuzeo lyonsku nadbiskupsku stolicu. Pisao je o kristologiji, liturgiji, ikonama, praznovjerju i odnosu crkvene i carske vlasti. Umro je 840., a spomendan mu se slavi 6. lipnja.
Od Španjolske do lyonske stolice
Agobardovo točno mjesto i godina rođenja nisu poznati. Najčešće se navodi oko 769., iako druga izdanja nude i približne godine 775. ili 779. Sigurno je da je potjecao iz Španjolske te da je 792. stigao u Lyon, jedno od važnih crkvenih i kulturnih središta Franačkoga Carstva.
Za svećenika je zaređen oko 804. Lyonskog nadbiskupa Leidrada pratio je kao blizak suradnik, a poslije je postao korbiskup, odnosno pomoćni biskup. Jedan podatak njegovo biskupsko ređenje smješta u 813., dok životopisna kronologija govori o izboru za Leidradova nasljednika 814.
Kada se ostarjeli Leidrad povukao u samostan, imenovanje nasljednika izazvalo je spor. Car Ludovik Pobožni nije se protivio Agobardu, ali su neki biskupi na sinodi u Arlesu osporavali postavljanje novoga nadbiskupa dok je prethodnik još bio živ. Nakon Leidradove smrti 816. Agobard je kanonski preuzeo lyonsku stolicu.
Teolog i crkveni pisac
Agobard je pripadao karolinškoj renesansi, razdoblju obnove školstva, prepisivanja rukopisa i teološkoga rada. Već 818. pisao je protiv adopcionističke kristologije Feliksa iz Urgela. Adopcionizam je Kristovo sinovstvo tumačio na način koji je Crkva odbacila, a Agobard je branio nauk o pravom božanstvu i jedinstvu Kristove osobe.
Protivio se sudskim kušnjama, postupcima u kojima se krivnja ili nevinost navodno utvrđivala izlaganjem vatri, vodi ili drugim opasnostima. Pisao je i o ulozi klera, crkvenoj imovini te poganskim običajima koji su opstajali u kršćanskom društvu.
U raspravi De Grandine et Tonitruis — O tuči i gromovima — odbacio je vjerovanje u vremensku magiju. Zabilježio je priču o brodovima koji navodno plove oblacima i odvoze olujom oštećene usjeve u zemlju Magoniju. Nije tu priču prenosio kao činjenicu, nego kao primjer lakovjernosti protiv koje je nastupao.
Agobard se uključio i u rasprave o svetim slikama. U Knjizi o slikama i prikazima usprotivio se načinu na koji je Dungal iz Bobbija svjetovnim znanjem branio štovanje slika, u sklopu šire polemike izazvane ikonoklastičkim stavovima biskupa Klaudija Torinskoga. Njegovo stajalište ne može se svesti na jednostavnu pripadnost jednoj strani ikonoklastičkoga spora: zanimala ga je granica između primjerenoga kršćanskog poštovanja i pogrešne uporabe slike.
Protužidovski spisi
Najsporniji dio Agobardova opusa čine napadi na židovske zajednice u Franačkom Carstvu. Car Ludovik Pobožni dao je Židovima znatnu pravnu zaštitu. Imenovao je službenika zadužena za njihovu sigurnost i nije ih prisiljavao da dopuste krštenje svojih robova. Agobard se tomu protivio te je oko 823. napisao De Baptismo Judaicorum Mancipiorum.
Tijekom sljedećih godina nastavio je kampanju protiv židovskih prava i društvenoga utjecaja. U djelima Contra Praeceptum Impium, De Insolentia Judeorum, De Judaicis Superstitionibus i De Cavendo Convictu et Societate Judaica rabio je tešku polemičku retoriku i ponavljao protužidovske stereotipe. Istodobno je pokazivao poznavanje suvremenoga judaizma. Njegovi spisi važan su, ali bolan izvor za razvoj srednjovjekovnoga kršćanskog antijudaizma. Ne mogu se opravdati crkvenom službom ili svetačkim štovanjem; pripadaju povijesti predrasuda koje su imale dugotrajne posljedice.
Sukob s carem i izgnanstvo
Agobard se s Ludovikom Pobožnim sukobljavao i zbog crkvenih posjeda, kraljevskoga nasljeđivanja i odnosa Crkve i Carstva. Držao je da car napušta načelo jedinstva zacrtano dokumentom Ordinatio imperii iz 817. U pobunama 830. i 833. podupro je careva sina Lotara I.
Potporu pobunjenim sinovima obrazložio je u više političko-teoloških spisa, među njima u Usporedbi crkvene i političke vlasti, raspravi O dostojanstvu Crkve koje nadvisuje veličanstvo carstava i djelu Liber Apologeticus. Kada je Ludovik ponovno učvrstio vlast, sabor u Thionvilleu 835. suspendirao je Agobarda iz biskupske službe i poslao ga u izgnanstvo.
U Lyonu ga je zamijenio Amalarius iz Metza. Amalarius je uveo liturgijske reforme snažno oslonjene na alegorijsko i simboličko tumačenje mise. Agobard ih je smatrao razmetljivima i zagovarao jednostavniju liturgiju. Njegov učenik Florus Lionski također se usprotivio Amalariusu. Amalarius je 838. svrgnut i optužen za krivovjerje, a Agobard se vratio u Lyon 837. ili 838. godine.
Nakon povratka nastojao je poništiti promjene uvedene za njegova izbivanja. Protiv Amalariusovih shvaćanja napisao je O božanskom psalmodiranju, O ispravljanju antifonarija i Liber officialis. U tom se sporu očitovala Agobardova trajna briga za tekst, pjevanje i ustroj bogoslužja.
Djela i štovanje
Agobard je umro 840., prema predaji 6. lipnja u Lyonu. Naslijedio ga je Amulo Lionski. Mnoga Agobardova djela stoljećima su bila izgubljena. Rukopis je pronađen u Lyonu 1605. i objavio ga je Papirius Masson, a Étienne Baluze priredio je novo izdanje 1666. Tekstovi su poslije uvršteni u 104. svezak Migneove Patrologia Latina, a suvremeno kritičko izdanje donosi Agobardi Lugdunensis Opera Omnia.
Agobard se tradicionalno štuje kao svetac u Lyonu, a njegov se kult vodi kao predkongregacijski. Tvrdnja da je papa Lucije III. 1181. formalno potvrdio njegovo štovanje nije potkrijepljena sačuvanom papinskom ispravom i ostaje sporna. Njegov je spomendan 6. lipnja.
Agobardov život spaja učenost, biskupsku odgovornost i otvoreno političko djelovanje, ali i ozbiljno problematičnu protužidovsku polemiku. Povijesna ga cjelina ne dopušta svesti ni na jednu stranu: bio je sposoban protivnik praznovjerja i sudskih kušnji, plodan teolog i liturgijski pisac, politički pobunjenik te autor tekstova koji su širili neprijateljstvo prema Židovima.
