Sveti Agilbert Pariški

Sveti Agilbert Pariški bio je franački biskup i misionar 7. stoljeća. Nakon školovanja u Irskoj djelovao je kao biskup Zapadnih Saksonaca sa sjedištem u Dorchesteru, sudjelovao na Sinodi u Whitbyju 664. i poslije postao pariški biskup. Umro je nakon 10. ožujka 673., vjerojatno između 679. i 690., a pokopan je u opatiji Jouarre. Spomendan mu je 11. listopada.

Franačko podrijetlo i Irska

Datum i mjesto Agilbertova rođenja nisu poznati. Procjenjuje se da je rođen između 610. i 620. godine u Franačkoj. Bio je sin neustrijskoga plemića Bettona i rođak svetoga Audoina. Pripadao je krugu obitelji povezanih s franačkim plemstvom, uključujući Faronide i Agilolfinge; moguća veza s Merovinzima manje je sigurna.

Njegovo franačko ime odgovara germanskomu imenu Æthelberht, zbog čega se pretpostavljala i veza s kraljevskom kućom Kenta. Takva je veza ipak samo tumačenje imena, a ne čvrsto utvrđena genealogija.

Agilbert je dugo boravio u Irskoj radi proučavanja Svetoga pisma. Taj podatak donosi Beda Časni u svojoj Crkvenoj povijesti engleskoga naroda. U Franačkoj je posvećen za biskupa, a zatim je otišao u anglosasku Britaniju.

Biskup Zapadnih Saksonaca

U kraljevstvo Zapadnih Saksonaca stigao je nakon što se kralj Cenwalh vratio na vlast. Točan trenutak njegova dolaska nije utvrđen; smješta se potkraj četrdesetih ili tijekom pedesetih godina 7. stoljeća. Agilbert je naslijedio svetoga Birina u pastirskoj skrbi za Wessex. Biskupsko sjedište nalazilo se u Dorchesteru blizu Oxforda.

Njegova služba u Wessexu završila je nakon sukoba s kraljem Cenwalhom. Prema Bedinu izvještaju, kralj se teško sporazumijevao s franačkim biskupom jer Agilbert nije dobro govorio staroengleski. Cenwalh je dio biskupije povjerio Wineu, što je Agilbert doživio kao poniženje te se odrekao službe. Povjesničari upozoravaju da taj prikaz podjele biskupije možda pojednostavnjuje složeniji crkveni i politički spor.

Agilbertov život u Britaniji nije završio odlaskom iz Dorchestera. Predaja ga povezuje s Northumbrijom, gdje je zaredio Wilfrida. Sudjelovao je na Sinodi u Whitbyju 664., presudnom skupu za usklađivanje crkvenih običaja u Northumbriji. Predvodio je stranu koja je zastupala rimski način izračunavanja datuma Uskrsa, ali je prepustio Wilfridu da izloži njezine razloge. Nije posve sigurno je li nakon napuštanja Dorchestera doista dulje boravio u Northumbriji ili je dio vremena proveo na kontinentu.

Pariški biskup

Po povratku u Franačku Agilbert je u Compiègneu sudjelovao u Wilfridovu biskupskom posvećenju. Između 666. i 668. preuzeo je parišku biskupsku stolicu. U tom je razdoblju ugostio Teodora iz Tarsa, budućega nadbiskupa Canterburyja, koji je putovao prema Engleskoj.

Kralj Cenwalh poslije ga je pozvao da se vrati i postane biskup u Winchesteru. Agilbert se nije vratio, nego je u Wessex poslao svojega nećaka Leuthherea. Time je ostao povezan s Crkvom kojoj je prije služio, iako je svoju biskupsku službu nastavio u Parizu.

Posljednji čvrsto datiran trag iz Agilbertova života potječe od 10. ožujka 673., kada je kao svjedok potpisao Klotildinu povelju o osnutku opatije Bruyères-le-Châtel. Umro je poslije toga datuma, a kao vjerojatno razdoblje njegove smrti navode se godine između 679. i 690.

Pokopan je u opatiji Jouarre, gdje je njegova sestra Teodechildis bila opatica. Njegov ukrašeni kameni sarkofag sačuvan je u samostanskoj kripti. Opatija ga povezuje i sa svetom Agilbertom od Jouarrea, benediktinskom opaticom, ali riječ je o zasebnoj osobi. Ne treba ga miješati ni s imenjakom Agilbertom iz Créteila, mučenikom koji se štuje uz svetoga Agoarda.

Agilbertovo štovanje prethodi suvremenim kanonizacijskim postupcima. Crkva ga pamti kao biskupa koji je služio u Franačkoj i anglosaskoj Britaniji, sudjelovao u važnim crkvenim događajima svojega doba i povezivao kršćanske zajednice Irske, Wessexa, Northumbrije i Pariza.