Sveti Agaton Skitski

Sveti Agaton Skitski, poznat kao Abba Agaton, bio je egipatski monah, pustinjak i jedan od pustinjskih otaca. Živio je u Sketisu u Donjem Egiptu, učio od Abe Lota i Abe Poemena te se uzdržavao izrađujući košare. Monaška ga predaja pamti po blagosti, razboritosti, šutnji i skrbi za bolesne. Nakon razaranja Sketisa preselio se blizu Troe na Nilu, gdje je umro oko 435. godine. Istočna pravoslavna Crkva slavi ga 2. ožujka.

Učenik pustinjskih otaca

Agatonova godina i mjesto rođenja nisu poznati. Živio je u IV. i početkom V. stoljeća, u razdoblju kada su egipatske pustinje postale jedno od glavnih središta ranoga monaštva. Sketis, u Donjem Egiptu, okupljao je monahe koji su molitvu, ručni rad i šutnju povezivali sa životom u zajednici iskusnih duhovnih otaca.

Dok je još bio mlad, Poemen ga je poučavao u Tebaidi. Toliko ga je cijenio da ga je već tada nazivao abba, otac. Agaton je bio i učenik Abe Lota, a živio je u isto vrijeme kad i pustinjaci Amun, Makarije, Josip i Petar. U Sketisu je boravio s Aleksandrom i Zoilom, koji su poslije postali učenici Arsenija.

Izreke pustinjskih otaca prikazuju ga kao čovjeka iznimne blagosti i poniznosti. Smatrao je sebe najvećim grešnikom i strogo je pazio na vlastiti govor. Predaja kaže da je tri godine držao kamen u ustima kako bi se uvježbao u šutnji. Taj asketski prizor izražava važnost koju je pridavao obuzdavanju riječi, ali ne pruža podatak koji se može neovisno povijesno provjeriti.

Rad, siromaštvo i poštenje

Agaton je izrađivao košare od pruća. Putovao je noseći samo nož potreban za rad i vlastitim se rukama uzdržavao i u starosti. Svojim je učenicima nalagao da robu na tržnici prodaju po prvoj cijeni koju kupac ponudi te da i sami kupuju bez cjenkanja. Takva praksa trebala ih je čuvati od prepiranja, pohlepe i iskorištavanja drugoga.

Jednom je monaha ukorio jer je uz put htio uzeti odbačeno zrno zelene graške. Drugomu je zapovjedio da vrati predmet koji je pronašao na putu. U tim kratkim izrekama Agaton ne mjeri vrijednost predmeta, nego uči da monah ne prisvaja ono što mu ne pripada.

Ohridski prolog prenosi priču o njegovu nožu za rezanje grmlja. Kada je jedan monah pohvalio nož, Agaton mu ga je odmah darovao. Predaja je tim jednostavnim činom sažela njegovu nevezanost uz imovinu: predmet kojim je zarađivao za život mogao je predati bez oklijevanja.

Blagost prema ljudima

Agatonova se strogost prema sebi povezivala s blagošću prema drugima. Kada su ga monasi iskušavali optužujući ga da je bludnik, brbljavac i oholica, prihvatio je uvrede bez obrane. Odbio je samo optužbu da je krivovjernik jer bi njezino prihvaćanje značilo nijekanje vjere. Pripovijest suprotstavlja osobnu poniznost ravnodušnosti prema istini: Agaton je mogao podnijeti uvredu na vlastiti račun, ali nije mogao pristati uz ono što odvaja od Boga.

Na putu prema tržnici susreo je bolesnika, smjestio ga u ćeliju i četiri mjeseca plaćao njegov najam, sve dok nije ozdravio. Druga predaja govori o paraliziranu čovjeku kojega je odnio na tržnicu. Na njegove je molbe sav prihod od prodaje potrošio kupujući mu potrebne stvari, a zatim ga vratio na mjesto gdje ga je susreo. Čovjek se tada predstavio kao anđeo koji je došao iskušati Agatonove kreposti i nestao. Nadnaravni završetak pripada hagiografskoj pouci, dok je u središtu priče Agatonova spremnost da prekine vlastiti posao i posluži nemoćnomu čovjeku.

Odlazak iz Sketisa

Nakon razaranja Sketisa Agaton je napustio staro monaško središte. Preselio se blizu Troe na Nilu sa svojim učenikom Abrahamom. Predana kronologija ne određuje godinu selidbe ni točan položaj njihova boravišta. Promjena mjesta ipak ga povezuje s velikim poremećajima koji su raspršili skitske monaške zajednice.

Oko 435. Agaton se približio smrti. Monaška predaja kaže da je tri dana ležao otvorenih očiju. Braći je rekao da stoji pred Božjim sudom. Kada su ga pitali boji li se, odgovorio je da se cijeloga života trudio držati Božje zapovijedi, ali kao čovjek ne može znati jesu li mu djela Bogu ugodna. Završio je riječima da Božji sud nije ljudski. Dorotej Gaski poslije je te riječi dvaput naveo u opomenama monasima.

Agatonova smrt oko 435. približan je datum iz hagiografske kronologije. Mjesto njegova groba i povijest relikvija nisu navedeni. Njegov se spomen očuvao prije svega u izrekama i pripovijestima koje su naraštaji monaha prenosili kao pouku o razboritosti, poštenju, milosrđu i šutnji.

Štovanje i identitet

Istočna pravoslavna Crkva slavi svetoga Agatona Skitskoga 2. ožujka. Taj datum u lokalnoj građi nije potvrđen u katoličkom kalendaru, premda katolički katalog bilježi njegovo drevno predkongregacijsko štovanje. Zato se 2. ožujka ovdje navodi kao istočni pravoslavni datum.

Agaton Skitski nije papa sveti Agaton, koji je umro 681., niti Agaton Aleksandrijski, mučenik utopljen u moru. Mogući zasebni zapis Agatona Pustinjaka nema dovoljno podataka za sigurno poistovjećivanje s njim. Sketis, izrada košara, učitelji Lot i Poemen te smrt oko 435. jasno određuju pustinjskoga oca iz ovoga životopisa.

Njegov lik ne počiva na javnoj službi ili jednom dramatičnom događaju. Predaja ga je sačuvala u malim odlukama: u radu vlastitim rukama, odbijanju tuđega vlasništva, pomoći bolesniku, suzdržavanju jezika i mirnom prihvaćanju uvreda. Upravo su te kratke slike oblikovale trajni spomen na Abu Agatona među pustinjskim ocima.