Sveti Agaton, papa

Sveti Agaton upravljao je Rimskom Crkvom od 27. lipnja 678. do smrti 10. siječnja 681. Njegov kratak pontifikat obilježio je jedan od presudnih kristoloških sporova ranoga srednjeg vijeka. Pripremio je zapadni odgovor na monotelitizam, poslao svoje izaslanike na Šesti ekumenski sabor u Carigradu i svojim pismom jasno ispovjedio da Krist, u skladu s dvjema naravima, ima božansku i ljudsku volju. Sabor je prihvatio taj nauk i obnovio crkveno zajedništvo između Rima i Carigrada.

Pojedinosti Agatonova ranog života nisu sigurne. Predaja ga smješta u Palermo na Siciliji i navodi grčko podrijetlo. Kao približna godina rođenja često se donosi 577., ali taj podatak ovisi o tvrdnji da je umro u dobi od 103 ili 104 godine. Novija istraživanja upozoravaju da su u crkvenim zapisima možda pomiješani papa Agaton i istoimeni redovnik. Stoga se ni iznimno visoka dob ni rano životno razdoblje ne mogu smatrati potpuno potvrđenima.

Prema kasnijim vijestima, nakon smrti roditelja stupio je u samostan u Palermu. Jedan lokalni životopis dodaje da je prije toga bio oženjen i bavio se trgovinom, no taj detalj nije jednako dobro potvrđen kao njegov kasniji rimski rad. Sicilija je u 7. stoljeću bila snažno povezana s grčkim jezikom i bizantskim svijetom. Zbog arapskih napada od sredine stoljeća dio sicilijanskoga klera sklonio se u Rim, a moguće je da je među njima bio i Agaton.

U Rimskoj Crkvi nekoliko je godina služio kao rizničar. Ta mu je dužnost dala iskustvo u upravljanju crkvenim poslovima prije izbora za papu. Naslijedio je Donusa i preuzeo službu 27. lipnja 678. Od početka pontifikata morao je rješavati pitanja koja su povezivala udaljene crkvene pokrajine s rimskom stolicom.

Jedno od njih bilo je pitanje Wilfrida iz Yorka. Nadbiskup Theodore Canterburyjski uklonio je Wilfrida s njegove stolice i veliku biskupiju podijelio na manje cjeline. Wilfrid se obratio Rimu. Agaton je sazvao sinodu u Lateranu, koja je prihvatila podjelu biskupije, ali je Wilfridu priznala pravo sudjelovanja u izboru novih biskupa. Slučaj pokazuje kako je rimski biskup već tada primao prizive iz daleke anglosaksonske Crkve i pokušavao pomiriti mjesne potrebe s pravima svrgnutoga biskupa.

Najvažnija Agatonova zadaća ipak je bio spor oko monotelitizma. To je učenje priznavalo dvije Kristove naravi, božansku i ljudsku, ali samo jednu volju i jedno djelovanje. Pokušaj da se takvom formulom ublaže raniji kristološki sukobi stvorio je nove podjele između Istoka i Zapada. Car Konstantin IV. želio je okončati spor te je predložio sastanak crkvenih predstavnika.

Agaton je prije puta u Carigrad organizirao sabore na Zapadu kako njegovi legati ne bi iznosili samo osobno mišljenje rimskoga biskupa, nego zajednički oblikovano svjedočanstvo zapadnih Crkava. Na rimskoj sinodi o Uskrsu 680. okupilo se 125 biskupa. Sastavljena je poslanica caru u kojoj je izložena vjera u dvije Kristove volje i dva djelovanja, bez dijeljenja jedne Kristove osobe.

Papinsko je izaslanstvo stiglo u Carigrad, gdje je sabor otvoren 7. studenoga 680. Agatonovo je pismo pročitano okupljenim biskupima i imalo je veliku težinu u raspravi. Sabor je osudio monotelitizam te potvrdio da Krist ima božansku i ljudsku volju koje nisu suprotstavljene, nego ljudska slobodno slijedi božansku. U osudi se našao i papa Honorije I. zbog toga što u ranijem sporu nije dovoljno jasno zaštitio pravovjerni nauk.

Agaton nije doživio završetak sabora. Umro je u siječnju 681., prije nego što su njegovi dekreti poslani u Rim. Njegov je nasljednik Lav II. potvrdio saborske odluke. Agatonov doprinos ipak ostaje presudan: omogućio je temeljitu pripremu zapadnoga stajališta i otvorio put pomirenju s Carigradom nakon dugotrajne podjele.

Tijekom pontifikata pregovarao je i s carem Konstantinom IV. o bizantskom nadzoru nad papinskim izborima. Pape su pri posvećenju morale plaćati namet carskoj riznici, a car je obećao da će ga ukinuti ili smanjiti. Ti pregovori svjedoče o složenom položaju Rimske Crkve, koja je istodobno priznavala političku vlast Carigrada i nastojala slobodnije uređivati vlastiti izbor biskupa.

Agatonova poslanica iz 680. važna je i za proučavanje početaka kršćanstva među Slavenima. U njoj se spominju biskupi koji djeluju među Langobardima, Slavenima, Francima i Galima. Dio hrvatske historiografije povezao je tu vijest s ranim pokrštavanjem Hrvata. Kasniji izvještaj cara Konstantina VII. Porfirogeneta o mirovnom obećanju Hrvata svetomu Petru pojedini je istraživači također vezao uz Agatona. Ipak, takozvani ugovor pape Agatona s Hrvatima nije izravno potvrđen suvremenim dokumentom pa ga nije moguće prikazati kao općeprihvaćenu povijesnu činjenicu.

Kasnija predaja Agatonu pripisuje brojna čudesa i naslov Čudotvorca. Štovanje se razvilo prije uspostave suvremenih postupaka kanonizacije, a njegovo je ime uvršteno u Rimski martirologij. Zapadna Crkva slavi njegov spomendan 10. siječnja, dok ga istočne Crkve spominju 20. veljače. Datum 19. siječnja, zabilježen u jednom lokalnom životopisu kao dan smrti, nije usklađen s prevladavajućim podatkom 10. siječnja 681.

Agatonov je pontifikat trajao samo oko dvije i pol godine, ali je ostavio dubok trag. Njegovo razumijevanje crkvenoga zajedništva spojilo je rimske sinode, papinsku poslanicu, legate i ekumenski sabor. Nije doživio konačnu potvrdu onoga što je pripremao, no njegovo je jasno ispovijedanje Kristove pune božanske i ljudske volje postalo važnim dijelom nauka koji je Šesti ekumenski sabor predao cijeloj Crkvi.