Sveti Agapit I., papa

Sveti Agapit I. bio je rimski biskup od 13. svibnja 535. do smrti 22. travnja 536. Njegov je pontifikat trajao nešto manje od godine dana, ali obuhvatio je crkvena pitanja od Galije i sjeverne Afrike do Carigrada. Kao poslanik ostrogotskoga kralja pokušao je spriječiti bizantski napad na Italiju, a zatim je u Carigradu svrgnuo patrijarha Antima I. i posvetio njegova nasljednika Menasa. Umro je prije povratka u Rim. Katolička i pravoslavna predaja štuju ga kao svetca, a Rimski martirologij spominje ga 22. travnja.

Rimsko podrijetlo i crkvena služba

Agapit se rodio u Rimu. Godina rođenja obično se procjenjuje na 489. ili 490. prema navedenoj dobi u času smrti, ali točan datum nije sačuvan. Otac mu je bio Gordijan, rimski svećenik ubijen u nemirima za pontifikata pape Simaha. Ime i položaj njegova oca potaknuli su pretpostavku da je obitelj bila u rodu s papama Feliksom III. i Grgurom I. Velikim, no takvu povezanost nije moguće sigurno dokazati.

Agapit je pripadao naraštaju rimskoga klera oblikovanom dugotrajnim posljedicama raskola između pape Simaha i protupape Lovre. Možda je za đakona bio zaređen već oko 502., ali taj rani datum nije potvrđen. Pouzdano je da je prije izbora za papu služio kao arhiđakon, jedna od najodgovornijih službi u Rimskoj Crkvi. Arhiđakon je sudjelovao u upravi crkvenom imovinom, brizi za siromašne i provođenju papinskih odluka. Takvo mu je iskustvo dalo dobro poznavanje rimske crkvene politike i kanonskih sporova.

Za rimskoga je biskupa izabran 535., nakon smrti pape Ivana II. Papinsku je službu preuzeo u osjetljivu trenutku. Italijom su vladali Ostrogoti, dok je istočnorimski car Justinijan I. nastojao ponovno uspostaviti carsku vlast na Zapadu. U sjevernoj Africi bizantska je vojska već srušila vandalsko kraljevstvo. Politička se granica između gotske i carske vlasti presijecala s crkvenim pitanjima, a rimski je biskup morao razgovarati i s ostrogotskim kraljem u Italiji i s carem u Carigradu.

Ispravak nepravde i crkvena stega

Jedan od prvih Agapitovih čina odnosio se na staru osudu Dioskura, suparnika pape Bonifacija II. Bonifacije je nakon Dioskurove smrti izrekao protiv njega anatemu pod optužbom za simoniju i naredio da se dokument trajno čuva u rimskome arhivu. Agapit je pred okupljenim klerom dao spaliti tu anatemu jer je optužbu smatrao lažnom. Time nije mijenjao crkveni nauk, nego je uklonio nepravedan posmrtni prijekor i pokazao da arhivski autoritet ne smije služiti trajnomu čuvanju neistinite osude.

Agapit je podupirao rimskoga državnika i učenjaka Kasiodora u osnivanju samostana Vivarium na jugu Italije. Kasiodor je ondje želio povezati monaški život s prepisivanjem i proučavanjem knjiga. Premda se pothvat potpuno razvio tek poslije, Agapitova potpora otkriva zanimanje za obrazovanje klera i očuvanje kršćanske učenosti.

Nakon bizantskoga osvajanja sjeverne Afrike trebalo je urediti položaj klera koji je pripadao arijanskim zajednicama. Agapit je potvrdio odluke kartaške Crkve: obraćenici iz arijanizma nisu trebali biti primani u sveti red, a oni koji su već primili arijansko ređenje mogli su u katoličkoj zajednici sudjelovati samo kao laici. Takva se stega mora razumjeti u okolnostima dugoga vandalskog pritiska i tadašnjega shvaćanja crkvene službe, a ne kao opća prosudba osobne odgovornosti svakoga obraćenika.

Papa se uključio i u slučaj Kontumelioza, biskupa Rieza, kojega je sabor u Marseilleu osudio zbog nemorala. Agapit nije jednostavno poništio optužbe, nego je prihvatio biskupovu žalbu i zatražio novo suđenje pred papinskim izaslanicima. Cezariju Arleškom naredio je da osigura ponovni postupak. Time je branio načelo da i teško optuženi crkveni službenik ima pravo na kanonski uređen postupak.

Put u Carigrad

U međuvremenu se nad Ostrogotskim Kraljevstvom nadvila ratna prijetnja. Smrt kraljice Amalazunte dala je Justinijanu povod za vojnu intervenciju, a vojskovođa Belizar pripremao je pohod na Italiju. Ostrogotski kralj Teodahad zamolio je Agapita da kao poslanik otputuje caru i pokuša spriječiti napad.

Papino poslanstvo bilo je skupo. Kako bi podmirio troškove putovanja, Agapit je založio sveto posuđe Rimske Crkve. Usred zime krenuo je s petoricom biskupa i brojnom pratnjom. U Carigrad je stigao u veljači 536. Već sama odluka da u kratkome pontifikatu napusti Rim pokazuje ozbiljnost političke opasnosti, ali i poseban položaj pape: Teodahad je računao da bi rimski biskup mogao utjecati na kršćanskoga cara ondje gdje svjetovni pregovarači nisu uspijevali.

Agapitova diplomatska misija nije postigla cilj. Justinijan je odbio zaustaviti invaziju jer su vojne pripreme već bile predaleko odmakle. Uskoro će započeti dugotrajni Gotski rat koji je teško opustošio Italiju. Papa nije imao snage promijeniti carevu državnu odluku, ali je boravak u prijestolnici neočekivano otvorio drugo, crkveno pitanje.

Spor s patrijarhom Antimom

Carigradskim patrijarhom postao je Antim I., prije toga biskup Trebizonta. Njegov je prijelaz s jedne biskupske stolice na drugu izazivao kanonski prigovor, a protivnici su ga optuživali i za monofizitske stavove. Carica Teodora podupirala je Antima, dok su drugi klerici u njemu vidjeli nepravovjerno postavljena patrijarha.

Po Agapitovu dolasku u Carigrad Antimovi su protivnici iznijeli optužbe pred papom. Agapit je od patrijarha zatražio pisanu ispovijest vjere i povratak na stolicu koju je napustio. Antim to nije prihvatio, pa ga je papa svrgnuo. Justinijan je u početku prijetio Agapitu progonstvom. Kasnija predaja stavlja papi u usta odvažan odgovor kojim uspoređuje careve prijetnje s Dioklecijanovim, ali točnu rečenicu nije potrebno uzimati kao stenografski zapis. Njezin smisao odgovara događaju: Agapit nije popustio pred carskim pritiskom.

Nakon Antimova uklanjanja izabran je Menas. Agapit ga je osobno posvetio za carigradskoga patrijarha. Taj je čin imao veliko simboličko značenje jer je rimski biskup u prijestolnici Istoka posvetio zakonito izabranoga nasljednika. Nije riječ o svakodnevnome papinskom upravljanju Carigradom, nego o iznimnom rješenju krize u kojoj su se prepleli kanonska valjanost, pravovjerje i carski utjecaj.

Justinijan je potom Agapitu predao pisanu ispovijest vjere. Papa ju je prihvatio kao suglasnu odlukama crkvenih otaca, ali je istodobno naglasio da car kao laik nema pravo preuzeti učiteljsku službu u vjeri. Takav odgovor nije odbacivao carevu odgovornost za jedinstvo kršćanskoga društva; postavljao je granicu između političke vlasti i crkvenoga naučavanja.

Pisma kratkoga pontifikata

Sačuvala su se četiri Agapitova pisma iz toga razdoblja. Dva je uputio Justinijanu kao odgovor na careve dopise. U jednome od njih odbio je priznati valjanost arijanskih svetih redova. Treće pismo, poslano afričkim biskupima, govori o istome problemu, a četvrto odgovara Reparatu, biskupu Kartage, koji mu je čestitao na izboru za papu.

Malen broj sačuvanih pisama odgovara kratkoći pontifikata, ali njihov zemljopisni raspon pokazuje širinu papinske službe. U manje od godine dana Agapit se bavio pravnim postupkom u Galiji, crkvenom obnovom u Africi, samostanskim pothvatom u Italiji i patrijaršijskom krizom u Carigradu. Nije ostavio opsežan teološki opus, ali njegovi postupci i pisma jasno pokazuju skrb za crkvenu stegu i pravovjerje.

Smrt daleko od Rima

Agapit se u Carigradu ubrzo razbolio. Umro je 22. travnja 536., prije nego što se mogao vratiti u Rim. Njegov je pontifikat trajao gotovo jedanaest mjeseci. Tijelo mu je položeno u olovni lijes, preneseno morem u Rim i pokopano u bazilici svetoga Petra.

S Agapitom se povezuju i arheološki ostatci na rimskome Clivus Scauri, nedaleko od drevne crkve svetoga Andrije na Celiju. Prostor se naziva apsidalnom dvoranom knjižnice pape Agapita I. Naziv podsjeća na njegovu brigu za crkveno učenje i vezu s Kasiodorovim obrazovnim zamislima, premda se puna namjena ostataka ne može rekonstruirati samo iz toga imena.

Agapitovo štovanje pripada drevnomu kultu, prije kasnijega formalnog postupka kanonizacije. Zato nije precizno tvrditi da su ga Katolička i Pravoslavna Crkva kanonizirale nekim zajedničkim ili odvojivim pravnim činom. Točnije je reći da ga obje tradicije štuju kao svetca. Rimski martirologij navodi ga 22. travnja, na dan smrti. Neki katolički popisi donose i 20. rujna, povezujući taj datum s polaganjem ili ustoličenjem, ali glavni je spomendan 22. travnja.

Papa Agapit I. među imenjacima

Rimski broj neizostavan je dio njegova identiteta. Papa Agapit II. upravljao je Rimskom Crkvom u X. stoljeću i nije ista osoba. Agapita I. ne treba miješati ni sa svetim Agapitom iz Preneste, mladim mučenikom koji se slavi 18. kolovoza, ni s Agapitom, đakonom pape Siksta II., ubijenim 258. u Rimu.

Agapit I. nije umro kao mučenik, nego se časti kao sveti papa i ispovjednik. Njegova se svetost u predaji veže uz odgovorno upravljanje, ispravljanje nepravde i obranu crkvenoga nauka pred političkom moći. Poslanstvo kojim nije uspio spriječiti rat ipak je postalo prigodom za najvažniji čin njegova pontifikata. U Carigradu, daleko od vlastite biskupije i suočen s carem i patrijarhom, branio je uvjerenje da se crkvena istina i kanonski poredak ne mogu urediti samo voljom dvora. Kratkoća njegove službe nije umanjila njezin doseg: gotovo jedanaest mjeseci bilo je dovoljno da ostavi trag u Rimu, Africi, Galiji i prijestolnici Istočnoga Carstva.