Sveti Agapit, đakon Siksta II. i mučenik

Sveti Agapit pripada maloj skupini rimskih đakona čija je služba zapečaćena mučeništvom uz papu Siksta II. Bio je suvremenik svetoga Lovre i subrat svetoga Felicissima, s kojim je 6. kolovoza 258. podnio smrt za Krista. O njegovu djetinjstvu, obitelji i godini rođenja nisu sačuvani pouzdani podatci. U povijest Crkve ušao je u času progona, ali ne kao bezimeni član mnoštva: rimska je zajednica zapamtila njegovo ime, mjesto ukopa i povezanost s papom kojemu je služio.

U Rimu trećega stoljeća đakon nije bio tek pomoćnik u bogoslužju. Đakoni su bili neposredni papini suradnici u služenju siromašnima, upravljanju crkvenim dobrima i održavanju veza među vjernicima. Siksto II. imao je sedmoricu đakona. Među njima su bili Agapit i Felicissim, dok je najpoznatiji od njih bio Lovro Rimski. Dostupna predaja Agapitu ne pripisuje pojedinačnu službu niti određeno područje grada, pa takve pojedinosti ne treba domišljati. Njegov naslov đakona ipak dovoljno govori: pripadao je kleru mjesne Crkve i dijelio odgovornost zajednice upravo kada je kršćanska služba postala opasna.

Godine 258. progon je snažno pogodio crkveno vodstvo u Rimu. Siksto II. i njegovi drugovi uhićeni su i ubijeni 6. kolovoza. Agapit i Felicissim umrli su istoga dana kao papa. Lovro nije pogubljen s njima, nego četiri dana poslije, 10. kolovoza. Ta razlika u datumima važna je jer pokazuje da izraz „Siksto i njegovi drugovi” obuhvaća povezano mučeničko svjedočanstvo, ali ne znači da su svi stradali na istome mjestu i u istome času.

Agapit i Felicissim dvije su zasebne osobe. Izvori ih gotovo uvijek navode zajedno zato što su bili đakoni istoga pape, zajedno su podnijeli mučeništvo i zajedno bili pokopani. Ta bliskost ne opravdava spajanje njihovih imena ni pretvaranje jednoga u nadimak drugoga. Felicissimovo latinsko ime Felicissimus znači „najsretniji”, dok Agapitovo ime dolazi od grčke riječi povezane s ljubavlju. Obojica imaju vlastiti svetački identitet, premda je njihova sačuvana životna priča zajednička.

Nije poznat točan slijed Agapitova uhićenja, ispitivanja i pogubljenja. Kasniji kataloški podatci povezuju ga sa smrću odrubljivanjem glave, ali dostupna biografska građa ne donosi podrobna mučenička djela. Stoga njegovu hrabrost ne treba oslikavati izmišljenim govorima pred sudcem ni prizorima tamnice. Sigurno je ono što je rimska Crkva sačuvala u svojem spomenu: bio je Sikstov đakon, ubijen je kao kršćanin s Felicissimom 6. kolovoza 258. i štovan je kao mučenik.

Njihova tijela položena su u Pretekstatine katakombe uz Apijsku cestu. U starome Rimu mjesto mučenikova groba imalo je veliku važnost za život zajednice. Vjernici su ondje molili, čuvali godišnji spomen smrti i ispovijedali vjeru u uskrsnuće tijela. Agapitovo i Felicissimovo osobito štovanje upravo na mjestu ukopa pokazuje da uspomena na njih nije nastala tek u mnogo kasnijim stoljećima. Njihov se kult ukorijenio u topografiji kršćanskoga Rima: ime, grob i liturgijski spomen ostali su povezani.

Stoljećima poslije njihova se prisutnost u Rimu očitovala i u crkvenoj umjetnosti. Papa Grgur IV. dao je 833. izraditi veliki apsidni mozaik u crkvi svetoga Marka Evanđelista na Kapitolu. Među prikazanim svetcima nalaze se Agapit i Felicissim. Njihov položaj u tome monumentalnom prizoru svjedoči o trajnosti kulta dvojice đakona. U isto se vrijeme bilježi da je papa njihove relikvije poslao u bavarski samostan. Mozaik je tako rimskim vjernicima čuvao vidljivu uspomenu na mučenike i onda kada su se relikvije povezivale s mjestom izvan grada.

Liturgijski datum njihova spomena tijekom povijesti bio je oblikovan odnosom prema blagdanu Preobraženja Gospodinova. Tridentski ih je kalendar 6. kolovoza spominjao sa Sikstom II., na sam dan njihove smrti, unutar slavlja Preobraženja. Tako su ostali u Općem rimskom kalendaru sve do obnove 1969. Tada je spomen pape Siksta „i njegovih drugova” premješten na 7. kolovoza, prvi dan nakon Preobraženja i njihova povijesnog dana mučeništva. Zato se u zapisima pojavljuju dva bliska datuma: 6. kolovoza označuje smrt, a 7. kolovoza današnji liturgijski spomen Siksta i njegovih drugova.

Agapitovo se ime lako zamijeni s imenima drugih svetaca. On nije sveti Agapit iz Preneste, mladi mučenik čiji se spomen slavi 18. kolovoza i čija ga kasna pasija smješta u vrijeme cara Aurelijana. Prenestinski je Agapit prema predaji umro 274., šesnaest godina nakon Sikstova đakona. Nije ni papa sveti Agapit I., rimski biskup iz šestoga stoljeća koji je umro 536. u Carigradu. Još je manje riječ o papi Agapitu II. ili o drugim biskupima i mučenicima istoga imena. Odrednica „đakon Siksta II.” zato nije ukras naslovu, nego nužan oslonac za točan identitet.

Sačuvani podatci ne dopuštaju opsežan životopis u uobičajenome smislu. Ne znamo gdje je Agapit rođen, koliko je godina imao ni kako je dospio u službu rimske Crkve. Poznajemo, međutim, odnose koji određuju njegovo mjesto u povijesti: bio je đakon pape Siksta, Felicissimov subrat i Lovrin suvremenik. Poznajemo dan njegova mučeništva i katakombu u kojoj je počivao. Poznajemo i višestoljetni trag njegova kulta, od groba na Via Appiji do mozaika pape Grgura IV. i liturgijskoga spomena.

U Agapitovu životu tako se očituje zajednička narav crkvenoga svjedočanstva. Njegova se uspomena nije sačuvala zbog izdvojenoga pothvata, nego zato što je ostao vjeran u službi koju je dijelio s drugima. Crkva ga ne časti kao sjenku poznatijega Siksta ili Lovre, nego kao osobu koja je s papom i subraćom prihvatila istu kušnju. Zajedničko mučeništvo ne umanjuje njegovu osobnost; ono otkriva zajednicu u kojoj nitko ne svjedoči sam.

Sveti Agapit stoga ostaje tih, ali jasno prepoznatljiv lik rimske Crkve trećega stoljeća. Njegovo ime na popisu mučenika, grob u Pretekstatinim katakombama i prikaz u rimskoj bazilici povezuju služenje oltaru i siromašnima s konačnom vjernošću Kristu. Njegov se spomen slavi uz svetoga Siksta II. i drugove 7. kolovoza, dok 6. kolovoza ostaje povijesni dan njegove smrti.