Sveti Agapit iz Preneste (Palestrine)

Sveti Agapit iz Preneste bio je mladi kršćanski mučenik čiji je kult od davnine ukorijenjen u današnjoj Palestrini, istočno od Rima. Predaja ga smješta u vrijeme cara Aurelijana i govori da je 18. kolovoza 274., u dobi od približno petnaest godina, nakon mučenja pogubljen odrubljivanjem glave. Nad njegovim je grobom u IV. stoljeću podignuta bazilika, poslije obnovljena za pape Leona III. Drevnost svetišta potvrđuje snažan kult, dok živopisne pojedinosti o vatri i lavovima pripadaju kasnijim mučeničkim Djelima. Agapitov je spomendan 18. kolovoza.

Mladi kršćanin iz Preneste

Preneste, latinski Praeneste, bio je drevan grad u Laciju, približno trideset i pet kilometara istočno od Rima. Današnja Palestrina izrasla je na istome prostoru. Grad je u rimsko doba bio poznat po velikome svetištu Fortune Primigenije, a kršćanska se zajednica ondje razvila usred snažno ukorijenjene poganske religije.

Agapit se prema kasnijoj predaji rodio 258. ili 259. Neki ga prikazi povezuju s plemenitim rimskim rodom Anicija, ali takvo podrijetlo nema ranu neovisnu potvrdu. Ni ime njegovih roditelja ni okolnosti krštenja nisu sačuvani. Tvrdnja da je u času smrti imao petnaest godina slaže se s približnim rođenjem 258./259. i mučeništvom 274., ali i ona potječe iz kasnijega hagiografskog portreta.

Zato se Agapita može odgovorno nazvati mladim mučenikom, dok njegovu točnu dob treba navoditi kao predaju. Pogrešan metapodatak koji godinu 274. stavlja uz njegovo rođenje očito je zamijenio rođenje i smrt: isti prikaz Agapita naziva petnaestogodišnjakom i smrt smješta 18. kolovoza 274.

Aurelijanovo vrijeme

Agapitovo se mučeništvo povezuje s carem Aurelijanom, koji je vladao od 270. do 275. Car je pokušavao obnoviti političko jedinstvo Rimskoga Carstva nakon desetljeća kriza te je snažno promicao kult Nepobjedivoga Sunca. Kršćanska predaja pripisuje njegovu vremenu više progona, iako povjesničari raspravljaju o opsegu i provedbi carskih mjera protiv kršćana.

Pasija imenuje prefekta Antioha kao predstavnika vlasti pred kojim je Agapit odgovarao zbog vjere. Nema suvremenoga sudskog zapisnika koji bi potvrdio njegovu službu ili riječi razmijenjene s mučenikom. Povijesna jezgra ostaje skromnija: Agapit je u Prenesti štovan kao mučenik iz III. stoljeća, a njegov se spomen čuva na 18. kolovoza.

Mučenička su Djela u kasnijim stoljećima nastojala prikazati kako je mladić ostao vjeran pod pritiskom koji bi nadvladao i mnogo starijega čovjeka. Njegova dob u pripovijesti nije tek biografski podatak, nego naglašava nesrazmjer između moći države i nezaštićenoga kršćanskog mladića.

Mučenja prema kasnijoj pasiji

Prema predaji, vlasti su Agapita najprije bičevale jer se nije htio odreći Krista. Zatim ga je prefekt Antioh dao objesiti za noge iznad zapaljene hrpe drva. Položaj tijela, dim i vatra trebali su ga slomiti i prisiliti na žrtvovanje rimskim bogovima.

Kada ni to nije postiglo cilj, bacili su ga pred lavove. Životinje ga, kaže pasija, nisu napale, nego su mu prišle mirno i položile glave uz njega. Prizor je oblikovan prema biblijskoj priči o Danielu u lavljoj jami i pripada poznatome obrascu mučeničke književnosti: zvijeri prepoznaju nevinost koju ljudski sudac odbija vidjeti.

Ne može se utvrditi je li se takav pokušaj smaknuća povijesno dogodio. Pripovijest ipak pokazuje kako je zajednica tumačila Agapitovo svjedočanstvo. Mučenik ne pobjeđuje silom; ostaje vjeran, a nasilje gubi vlast nad njegovom savješću. Čudo s lavovima ne oslobađa ga konačne smrtne presude. Prema istim Djelima, naposljetku mu je odrubljena glava.

Odrubljivanje glave, smrt 274. i dob od petnaest godina prenose se dosljednije od drugih pojedinosti, ali i njih treba vezati uz predaju. Agapitu nije potrebno pripisivati izmišljene govore, dodatna čudesa ni okolnosti ukopa. Njegov drevni grobni kult govori snažnije od kasnijega ukrašavanja priče.

Grob i bazilika u Palestrini

U IV. stoljeću nad Agapitovim je grobom u Prenesti podignuta bazilika. Ta građevina potvrđuje da se njegov kult razvio rano, u razdoblju kada su kršćani nakon progona počeli javno graditi crkve na mjestima povezanima s mučenicima. Grob nije bio tek spomenik jednome pokojniku, nego središte liturgijskoga okupljanja i mjesnoga identiteta.

Papa Leon III., koji je vodio Crkvu od 795. do 816., obnovio je baziliku početkom IX. stoljeća. Obnova pokazuje da Agapitovo svetište nije bilo zaboravljeno nakon kasne antike. Relikvije su poslije prenesene u današnju katedralu u Palestrini, gdje se čuva njegovo mjesto u životu grada.

Štovanje se proširilo i izvan Lacija. Agapit se osobito častio u Bologni. Dio relikvija povezuje se s benediktinskom opatijom Kremsmünster u Gornjoj Austriji, osnovanom 777., a druga predaja spominje i Besançon u Francuskoj. Takva raspodjela relikvija bila je u srednjem vijeku uobičajen način širenja svetačkoga kulta. Ne znači da se cijelo tijelo istodobno nalazilo na više mjesta, nego da su različite crkve čuvale ili svojatale pojedine čestice.

Patronat i liturgijski spomen

Agapita vjernici zazivaju kao zaštitnika bolesne djece i trudnica te kod grčeva i bolova u trbuhu. Dostupna predaja ne objašnjava pouzdano kada su ti patronati nastali ni kako su povezani s njegovim životom. Vjerojatno se zaštita djece razvila iz njegova prikaza kao vrlo mladoga mučenika, dok su ostali zazivi izrasli iz mjesne pučke pobožnosti.

Njegovo štovanje pripada vremenu prije razvijenoga postupka papinske kanonizacije. Ne postoji poseban datum na koji ga je neki papa formalno proglasio svetim. Crkva je prihvatila drevni kult mučenika čiji se grob častio u Palestrini, a Rimski martirologij čuva njegov spomen 18. kolovoza.

Razlikovanje od drugih Agapita

Sveti Agapit iz Preneste nije Agapit, đakon pape Siksta II. Đakon je pogubljen u Rimu 258. zajedno sa svetim Felicissimom i drugim članovima crkvenoga klera, a spominje se 6. ili 7. kolovoza. Prenestinski je Agapit prema predaji tada tek bio rođen ili se rodio sljedeće godine, a mučeništvo je podnio šesnaest godina poslije u Palestrini.

Nije ni papa Agapit I., rimski biskup koji je umro 536. u Carigradu i slavi se 22. travnja, niti papa Agapit II. iz X. stoljeća. Drugi mučenici imenom Agapit povezani su s Ravennom, Synnadom, Heraklejom, Solunom i Afrikom. Zato zemljopisna odrednica „iz Preneste (Palestrine)” i datum 18. kolovoza nisu dodatni ukras, nego čuvaju točan identitet.

Agapitov životopis ostaje životopis mladića o kojemu je povijest sačuvala manje nego pobožna književnost. Drevna bazilika nad grobom i trajni mjesni kult daju čvrst temelj njegovu spomenu. Kasna pasija tomu je temelju pridružila sliku petnaestogodišnjaka kojega ne lome bičevi, vatra ni prijetnja zvijeri. Razlikujemo li povijesni trag od književnoga oblikovanja, ostaje jasna jezgra: mladi kršćanin iz Preneste radije je prihvatio smrt nego zanijekao vjeru, a njegova ga je zajednica stoljećima pamtila kao mučenika.