Sveti Agab, prorok

Sveti Agab bio je kršćanski prorok prve Crkve, dvaput spomenut u Djelima apostolskim. U Antiohiji je navijestio veliku glad koja će nastupiti za cara Klaudija, a kršćanska je zajednica na tu vijest odgovorila slanjem pomoći braći u Judeji. Mnogo godina poslije u Cezareji je Pavlovim pojasom svezao vlastite ruke i noge te navijestio da će apostol u Jeruzalemu biti svezan i predan poganima. Sve ostalo što se govori o Agabovu podrijetlu, pripadnosti Sedamdesetorici učenika, putovanjima i mučeništvu dolazi iz kasnije predaje. Katolički mu se spomendan pripisuje 13. veljače.

Proroci iz Jeruzalema

Agab se prvi put pojavljuje u jedanaestom poglavlju Djela apostolskih, u pripovijesti o rastu mlade Crkve u Antiohiji. Barnaba je u Tarzu potražio Savla i doveo ga u Antiohiju, gdje su njih dvojica godinu dana poučavala brojnu zajednicu. Upravo su ondje Isusovi učenici prvi put nazvani kršćanima. U to su vrijeme iz Jeruzalema u Antiohiju stigli proroci, a Luka među njima poimence izdvaja Agaba (Dj 11,27–28).

Novi zavjet ne opisuje Agabovo djetinjstvo, obitelj ni obraćenje. Ne kaže ni da je rođen u Siriji ili Jeruzalemu. Sigurno je samo da pripada skupini proroka koja dolazi iz Jeruzalema i da djeluje u kršćanskoj zajednici u Antiohiji. Tvrdnje da je bio Sirijac ili židovski obraćenik iz Jeruzalema razumljive su kao pokušaji da se popune praznine, ali ne pripadaju izravnom biblijskom svjedočanstvu.

Proročka služba u toj zajednici nije bila tek predviđanje budućih događaja. Proroci su govorili nadahnuti Duhom Svetim i pomagali Crkvi da prepozna kako treba djelovati. Agabov prvi nastup to jasno pokazuje: njegova riječ ne završava znatiželjom o budućnosti, nego pokreće konkretno djelo zajedništva.

Navještaj gladi i pomoć Judeji

Agab je ustao i po Duhu navijestio da će velika glad zahvatiti svijet. Luka dodaje da se to dogodilo za vladavine cara Klaudija, koji je Rimskim Carstvom upravljao od 41. do 54. godine. Izraz o gladi po svem svijetu pripada tadašnjem načinu govora o široku području Carstva; dostupni izvori ističu da je nestašica osobito teško pogodila Palestinu.

Izvanbiblijsku povijesnu potvrdu razdoblja oskudice pruža Josip Flavije u Židovskim starinama. On opisuje pomoć Helene, kraljice Adiabene, koja je za vrijeme prokuratora Kuspija Fada i Tiberija Aleksandra nabavljala žito iz Egipta i hranu s Cipra za gladne u Jeruzalemu. Izvori taj pothvat smještaju između 44. i 48. godine. Ta se vijest podudara sa širom povijesnom pozadinom Lukina izvještaja, premda sama po sebi ne utvrđuje točan dan ni opseg Agabova proroštva.

Antiohijski učenici nisu čekali da glad nastupi. Odlučili su da svatko prema svojim mogućnostima pridonese pomoći vjernicima u Judeji. Prikupljeni su dar poslali starješinama po Barnabi i Savlu (Dj 11,29–30). Agabova riječ tako stoji na početku jednoga od prvih zabilježenih pothvata uzajamne pomoći među mjesnim kršćanskim zajednicama. Proroštvo je usmjerilo vjernike prema razboritoj pripravi i solidarnosti s onima koji će biti teže pogođeni.

Susret s Pavlom u Cezareji

Drugi biblijski susret dogodio se mnogo godina poslije, kada se Pavao vraćao s trećega misijskog putovanja. Apostol i njegovi pratitelji boravili su u Cezareji Morskoj, u kući evanđelista Filipa. Iz Judeje je stigao prorok po imenu Agab (Dj 21,10–11). Tekst ga izričito ne naziva istim čovjekom iz jedanaestoga poglavlja, ali nema ozbiljna razloga pretpostaviti dvije različite osobe istoga imena i službe u istome krugu prve Crkve.

Agab je uzeo Pavlov pojas, njime svezao vlastite ruke i noge te objavio poruku Duha Svetoga: vlasnika toga pojasa Židovi će u Jeruzalemu svezati i predati poganima. Njegov simbolički čin podsjeća na starozavjetne proroke, koji su katkad vlastitim tijelom ili predmetima predočavali riječ što su je primili. Agab nije izrekao općenito upozorenje, nego je vidljivim znakom pokazao kakva Pavla sudbina čeka.

Kad su to čuli, Pavlovi su pratitelji i mjesni vjernici počeli moliti apostola da ne ide u Jeruzalem. Pavao nije posumnjao u upozorenje, ali ga nije protumačio kao zapovijed da odustane. Odgovorio je da je spreman ne samo biti svezan nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa. Zajednica je naposljetku prestala nagovarati ga i prihvatila da se vrši volja Gospodnja (Dj 21,12–14).

Nakon dolaska u Jeruzalem Pavao je doista bio napadnut i uhićen. Rimski su ga vojnici izvukli iz mnoštva, a zatim je kao zatvorenik ušao u dug postupak koji će ga odvesti sve do Rima. Događaji nisu u svakoj pojedinosti slijedili pojednostavljenu sliku prema kojoj bi ga Židovi osobno vezali i službeno predali Rimljanima. Proročka je poruka ipak točno naznačila bit: u Jeruzalemu će Pavao izgubiti slobodu i pasti u ruke poganske vlasti.

Ono što predaja dodaje

Kasnija kršćanska predaja ubraja Agaba među Sedamdesetoricu ili Sedamdesetdvojicu učenika koje je Isus poslao pred sobom, kako pripovijeda Lukino evanđelje. Neki ga izvori smještaju i među učenike okupljene s apostolima u gornjoj sobi na dan Pedesetnice. Djela apostolska ne potvrđuju nijednu od tih tvrdnji. Moguće je da je Agab pripadao najranijemu krugu učenika, ali njegovo se ime u evanđeoskom popisu ne navodi, a predaja o Sedamdesetorici oblikovana je poslije.

Predaja govori i da je putovao mnogim zemljama, poučavao i obraćao ljude. Takav opis odgovara službi ranokršćanskoga propovjednika, no nema sačuvanih podataka o pojedinim putovanjima, gradovima ili zajednicama koje bi osnovao. Stoga Agaba možemo zvati prorokom na temelju Novoga zavjeta, dok mu naslov misionara pripada samo kasnijemu pamćenju.

Jednako su nesigurni izvještaji o njegovoj smrti. Prema jednoj predaji jeruzalemski su ga protivnici teško pretukli, stavili mu uže oko vrata, odvukli ga izvan grada i kamenovali. Druga predaja smješta njegovo mučeništvo u Antiohiju. Novi zavjet ne govori kako je ni kada umro. Crkvena ga predaja štuje kao mučenika, ali mjesto, način i godina smrti ne mogu se navesti kao povijesno potvrđene činjenice.

Karmelićanska legenda i ikonografija

Još kasnija karmelićanska predaja pripisala je Agabu osnutak crkve u čast Majke Božje. Zbog toga ga se u nekim djelima prikazuje u karmelićanskom odijelu s malom crkvom u ruci i natpisom Virgini Matri, „Djevici Majci”. Takav prikaz govori o načinu na koji je određena redovnička tradicija razumjela vlastite početke, ali ne dokazuje da je Agab pripadao karmelićanima u povijesnom smislu. Redovnička zajednica s prepoznatljivim pravilom i odjećom nastala je mnogo stoljeća nakon apostolskoga doba.

Ime, spomendan i trajno svjedočanstvo

Hrvatski oblik Agab odgovara grčkom imenu Hágabos i sirijskomu Ḥagabo. U međunarodnim izvorima čest je latinizirani oblik Agabus, koji je zadržan u kanonskom slugu i među aliasima. Svetoga Agaba, proroka iz Djela apostolskih, ne treba miješati sa svetim Agabijem iz Verone, koji je druga osoba.

Katolički se spomendan svetoga Agaba slavi 13. veljače. Istočna tradicija navodi 8. ožujka, a jedan hrvatski životopis 8. travnja. Tvrdnja da se Agab nalazi u Općem rimskom kalendaru nije potvrđena, pa alternativni datumi ostaju svjedočanstva različitih predaja.

Agabov je povijesno najčvršći portret kratak, ali sadržajan. Bio je prorok koji je povezivao Jeruzalem, Antiohiju i Cezareju. Prvim je navještajem potaknuo kršćane da na buduću nevolju odgovore dijeljenjem dobara. Drugim je pripremio Pavla i zajednicu na kušnju koja ih čeka, ne oduzimajući apostolu slobodu da nastavi put. U oba događaja njegova riječ služi izgradnji Crkve: jednom djelotvornoj ljubavi prema gladnima, drugi put hrabrosti pred trpljenjem.