Sveti Afrodizije, biskup Béziersa

Sveti Afrodizije povezan je s Béziersom u Languedocu, na jugu Francuske, gdje ga mjesna predaja smatra prvim biskupom. Njegovo je štovanje drevno, ali se povijesne činjenice o njegovu životu teško mogu odvojiti od mnogo kasnijih legendi. Najstarija jezgra predaje govori o Egipćaninu koji je sa svojim drugovima Karalipom, Agapijem i Euzebijem stradao u Languedocu.

Grgur Tourski spominje Afrodizija kao Egipćanina i mučenika. Taj podatak pruža rano svjedočanstvo o njegovu štovanju, ali ne potvrđuje opširnu životnu priču koja se razvila stoljećima poslije. Karolinški pisac Ado vjerojatno je sastavio prvi književni prikaz njegova života, povezujući Afrodizijevo poslanje s djelovanjem Pavla iz Narbone.

Mjesna legenda smješta Afrodizija u prvo stoljeće. Prema njoj bio je prefekt ili veliki svećenik Heliopolisa te je u Hermopolisu pružio utočište Svetoj obitelji tijekom bijega u Egipat. Poslije je od hodočasnika čuo za Isusova čudesa, otišao u Palestinu, postao učenik i bio prisutan na Pedesetnicu. Zatim je sa Sergijem Pavlom krenuo prema Provansi i sudjelovao u evangelizaciji Narbonske Galije.

Ta slikovita predaja tvrdi da je u Béziers stigao na devi, povukao se u špilju i tek poslije postao biskupom. Pripisuje mu rođenje 25. svibnja 7. godine te smrt 28. travnja 65. za Neronove vladavine. Ti se datumi ne mogu prihvatiti kao utvrđene povijesne činjenice. Istraživanja upućuju da je Afrodizije, ako je riječ o jednoj povijesnoj osobi, vjerojatnije živio u trećem stoljeću.

Još je kasnija priča o njegovu mučeništvu. Prema njoj su pogani na prostoru rimskoga cirkusa Afrodiziju i njegovim drugovima odrubili glave. Svetčeva je glava udarcem bačena u zdenac, iz kojega je potekla voda, a Afrodizije je zatim podignuo vlastitu glavu i pronio je gradom. Zbog toga se u umjetnosti prikazuje kao cefalofor, svetac koji nosi vlastitu odsječenu glavu.

Uz taj hod vežu se dodatne mjesne priče. Građani su po cesti prosuli puževe, a svetac je prošao ne zdrobivši ih. Klesari koji su mu se rugali navodno su pretvoreni u kamen, pa se sedam kamenih glava pokazivalo u Ulici glava. Afrodizije je, prema predaji, glavu ostavio u špilji na mjestu na kojemu je poslije nastala bazilika svetoga Afrodizija.

Srednjovjekovni izvori pokazuju da ta predaja nije oduvijek imala isti oblik. Brevijar Béziersa u četrnaestom i petnaestom stoljeću prikazivao je Afrodizija kao biskupa i ispovjednika koji je umro prirodnom smrću. Priče o odrubljivanju glave i devi pojavile su se tek u šesnaestom stoljeću. Stoga se ne mogu smatrati pouzdanim zapisom njegova života, premda su snažno oblikovale mjesnu pobožnost i umjetnost.

Pouzdanije je potvrđena rana prisutnost njegovih relikvija i svetišta u Béziersu. Redovnik Usuard, koji je 858. putovao iz Španjolske, opisao je Béziers kao grad glasovit po relikvijama blaženoga Afrodizija. Relikvije su poslije nošene u procesijama u vrijeme suše ili kuge. Taj podatak pokazuje da je Afrodizijevo štovanje bilo čvrsto ukorijenjeno mnogo prije nastanka kasnijih legendi.

Deva iz predaje postala je poseban gradski simbol. U procesijama nije vođena prava životinja, nego velika drvena naprava s pokretnom glavom i čeljustima, prekrivena oslikanim platnom. U njoj su se skrivali ljudi koji su je pokretali, a pratili su je maskirani likovi i svirači. Upotrebljavala se u vjerskim i građanskim svečanostima te je više puta uništavana i obnavljana. Taj običaj više govori o kulturnome pamćenju Béziersa nego o povijesnome Afrodiziju.

Dodatnu poteškoću stvara više svetaca istoga imena. Stari martirologiji poznaju Afrodizija iz Tarza, mučenika u Kilikiji s brojnim drugovima, mučenika iz Skitopola i aleksandrijskoga mučenika. Postojao je i biskup Helesponta toga imena. Podudarnost datuma 28. travnja s jednim od kilikijskih mučenika možda je pridonijela miješanju predaja. Afrodizija iz Béziersa zato treba razlikovati od svih tih osoba.

Njegov se spomendan slavi 28. travnja. Naslov biskupa Béziersa pripada čvrstoj mjesnoj predaji, dok način smrti ostaje neizvjestan: srednjovjekovni brevijar smatrao ga je ispovjednikom koji je umro prirodno, a kasnija ga je predaja prikazala kao mučenika. Afrodizijevo štovanje ne počiva na sigurnosti svake pojedinosti, nego na dugome pamćenju mjesne Crkve koja je u njemu prepoznavala svojega prvoga pastira i zagovornika.