Sveti Afrahat Perzijanac

Sveti Afrahat Perzijanac bio je sirijski kršćanski pisac iranskoga podrijetla, asket i jedan od najvažnijih svjedoka kršćanstva u Sasanidskome Carstvu prve polovice četvrtoga stoljeća. Rodio se oko 280. blizu granice rimske Sirije i Perzije, a umro je oko 345. Gotovo sve što se o njemu može pouzdano znati proizlazi iz njegova djela: dvadeset i tri Izlaganja o kršćanskome nauku i životu.

Zvali su ga Perzijskim Mudracem. Ime Afrahat sirijski je oblik perzijskoga imena Frahat, iz kojega se razvio suvremeni Farhad. Kasnija nagađanja govore da je potjecao iz zoroastrijske obitelji ili da je prije krštenja pripadao zoroastrizmu, ali to nije sigurno. Rukopisna predaja iz šestoga stoljeća pripisuje mu i ime Jakov, možda kao krsno ime.

Upravo je ime Jakov pridonijelo staroj zabuni između Afrahata i Jakova iz Nisibisa. Ta se dvojica ipak ne mogu poistovjetiti. Jakov je sudjelovao na Nicejskome saboru i umro 338., dok Afrahatovi spisi pokazuju da je bio živ tijekom progona kršćana početkom četrdesetih godina četvrtoga stoljeća. Osim toga, Afrahat je bio podanik Perzijskoga Carstva, a Nisibis je pod perzijsku vlast došao tek 363.

Afrahat je živio u celibatu i gotovo je sigurno pripadao takozvanim sinovima saveza, ranomu sirijskom obliku zajedničkoga asketskog života. Bio je vrlo cijenjen među klerom. Je li bio biskup, ne može se sa sigurnošću utvrditi. Činjenica da je 344. sastavio okružno pismo u ime sabora biskupa i drugoga klera pokazuje njegov velik ugled, ali sama po sebi ne dokazuje biskupsko ređenje. Mnogo kasnija bilješka naziva ga biskupom samostana Mar Mataj blizu Mosula, no malo je vjerojatno da je ta ustanova postojala u njegovo doba.

Afrahatovo se životno razdoblje podudaralo s rastućom napetošću između Rimskoga i Perzijskoga Carstva. Nakon što je car Konstantin otvoreno podupirao kršćanstvo, perzijski vladar Šapur II. mogao je na kršćane u svojemu carstvu gledati kao na moguće saveznike Rima. Politička sumnja pridonijela je progonima. Afrahatovi tekstovi nastali u tome vremenu otkrivaju pastira zabrinuta za zajednicu koja trpi između dvaju velikih carstava.

Njegova se djela nazivaju Izlaganja, a katkad i homilije. Ukupno ih je dvadeset i tri. Svako obrađuje određenu temu vjere ili kršćanske prakse. Prvih dvadeset i dva slijede slova sirijske abecede: svako počinje sljedećim slovom. Takva pažljiva građa pokazuje da Afrahat nije sastavljao slučajne govore, nego uređenu pouku namijenjenu pamćenju, razmatranju i životu zajednice.

Prvih deset Izlaganja nastalo je 337., prije velikoga progona. Govore o vjeri, ljubavi, postu, molitvi, ratovima, članovima saveza, pokornicima, uskrsnuću, poniznosti i pastirima. Već redoslijed tema pokazuje njegov pristup: vjera je temelj, ali ona mora izgraditi način života. Nauk se potvrđuje u molitvi, suzdržljivosti, ljubavi i odgovornosti onih koji vode zajednicu.

Izlaganja od jedanaestoga do dvadeset i drugoga sastavljena su 344., na vrhuncu progona. Među njihovim su temama obrezanje, Pasha, Šabat, propovijedanje, različita jela, poziv pogana, Isus Mesija, djevičanstvo, raspršenje Izraela, milostinja, progon te smrt i posljednja vremena. Afrahat nije pisao iz mirne udaljenosti. Govorio je zajednici koja je trebala razumjeti vlastiti identitet i ostati postojana pod pritiskom.

Četiri Izlaganja raspravljaju o židovskim obredima i njihovu kršćanskom tumačenju. U Perzijskoj Crkvi očito su postojale skupine koje su željele prihvatiti židovske običaje ili ih uklopiti u kršćanski život. Afrahat zato razmatra obrezanje, Pashu i Šabat te govori o unutarnjemu, duhovnom smislu saveza. Njegovo tumačenje pokazuje blizinu svijetu babilonskih rabinskih škola, ali i jasnu kršćansku usmjerenost prema Kristu.

Posljednje, dvadeset i treće Izlaganje izlazi iz abecednoga niza. Vjerojatno je nastalo zimi 344. na 345., pri kraju Afrahatova života. Polazi od biblijske slike grožđa i prati ispunjenje mesijanskoga obećanja od Adama do Krista. To djelo zaokružuje njegovu teologiju povijesti: Božje djelovanje promatra kroz povezane slike Pisma, a Krista vidi kao središte obećanja.

Afrahat ostaje vrlo blizu biblijskomu tekstu. Ne pokazuje sklonost apstraktnomu filozofiranju. Piše prozom, ali često upotrebljava pjesnički ritam i snažne slike. Njegovi evanđeoski navodi uglavnom potječu iz Diatessarona, ranoga sklada četiriju evanđelja koji se upotrebljavao u sirijskim Crkvama. Zbog toga su Izlaganja dragocjena i za razumijevanje načina na koji su sirijski kršćani čitali Bibliju prije nego što su kasniji teološki sporovi oblikovali njihov rječnik.

U petome Izlaganju tumačio je proročanske zvijeri iz sedmoga poglavlja Danielove knjige. Povezivao ih je s Babilonom, Medijom i Perzijom, Aleksandrovim carstvom te njegovim nasljednicima i Rimljanima. Takva tumačenja pokazuju kako je biblijske slike primjenjivao na povijest poznatu svojim čitateljima. Nije ih upotrebljavao radi puke radoznalosti, nego kako bi progonjenoj zajednici pružio okvir za razumijevanje kušnje i nadu da političke sile nemaju posljednju riječ.

Četrnaesto Izlaganje posebno svjedoči o Afrahatovu položaju. U njemu piše u ime crkvenoga skupa kleru Ktezifonta i Seleukije na Tigrisu. To potvrđuje da nije bio samo osamljeni pisac, nego osoba kojoj je povjerena riječ za širu Crkvu. Njegov asketski život i književni rad bili su povezani s konkretnom brigom za red, jedinstvo i vjernost zajednica.

Izlaganja su brzo prelazila jezične granice. Prevođena su na armenski, gruzijski, geez i arapski. Armenska inačica devetnaest homilija dugo je kružila pod imenom Jakova iz Nisibisa, a neke su arapske inačice bile pripisivane Efremu Sirijcu. Ta pogrešna pripisivanja zamaglila su Afrahatov identitet, ali istodobno svjedoče koliko su se njegovi tekstovi čitali.

Afrahat je umro vjerojatno nedugo nakon posljednjega Izlaganja, oko 345. Mjesto i okolnosti njegove smrti nisu poznati. Njegovo štovanje pripada drevnoj predaji istočnih Crkava, a naveden je i u Rimskom martirologiju, gdje se spominje 29. siječnja. Ne treba ga bez razjašnjenja poistovjećivati s kasnije opisivanim pustinjakom Afrahatom iz Antiohije, uz kojega se veže 7. travnja.

Perzijski Mudrac ostavio je malo podataka o sebi, ali je svojim djelom pružio rijedak pogled u vjeru Crkve izvan granica Rimskoga Carstva. Njegova svetost očituje se u sjedinjenju askeze, biblijske mudrosti i odgovornosti za progonjene vjernike. Nije gradio ugled učenim novotarijama, nego strpljivim čitanjem Pisma i prevođenjem vjere u post, molitvu, ljubav, poniznost i milostinju. Zato njegova Izlaganja ostaju svjedočanstvo Crkve koja pod pritiskom nije izgubila ni pamćenje ni nadu.