Sveti Afan od Builtha

Sveti Afan od Builtha bio je velški svetac iz razdoblja ranoga kršćanstva u Walesu, vjerojatno iz V. ili VI. stoljeća. Predaja ga naziva biskupom, osnivačem crkava i mučenikom, ali ne čuva pouzdanu kronologiju njegova života ni ime biskupije. Njegov je kult jasnije potvrđen od biografskih pojedinosti: po njemu su nazvana crkvena mjesta Llanafan, u Llanafan Fawru čuvala se predaja o njegovim relikvijama, a srednjovjekovni grobni natpis naziva ga svetim biskupom Avanom. Najčešće mu se pripisuje spomendan 17. studenoga.

Ime sačuvano u velškim mjestima

Afanovo se ime na velškome pojavljuje kao Sant Afan Buellt ili Afan Buallt, prema području Builtha u nekadašnjem kraljevstvu Brycheiniog. Naziv Esgob Afan znači „biskup Afan”, a latinski izvori prenose oblik Avanus, odnosno Avan. Samo ime možda potječe od latinskoga Amandus, ali njegovo podrijetlo nije sigurno.

Najtrajniji trag svetčeva imena nalazi se u toponimima. Velški element llan prvotno je označavao ograđeni sveti prostor, a zatim crkvu i župu. Llanafan je stoga mjesto crkve svetoga Afana. S njim se povezuju Llanafan y Trawsgoed u Ceredigionu te Llanafan Fawr i Llanafan Fechan u području Builtha. Posljednje je mjesto poslije postalo poznato kao Llanfechan.

Takve posvete ne daju cjelovit životopis, ali pokazuju da se Afanov spomen ukorijenio u više lokalnih crkvenih zajednica. U ranosrednjovjekovnome Walesu sjećanje na svetca često se čuvalo upravo imenom crkve, mjesnim blagdanom i predajom o grobu, mnogo prije nego što bi netko sastavio opširniji pisani životopis.

Genealogija između povijesti i legende

Velške genealogije Afana nazivaju sinom Cediga ap Cerediga i unukom Cunedde Wlediga, vladara povezanoga s Gwyneddom. Preko te loze smatrao se rođakom svetoga Davida, zaštitnika Walesa. Ime njegove majke prenosi se u nekoliko oblika: Dwywai, Degfed, Tegfedd ili Tegwedd. Svi je ti oblici povezuju s Tegidom Ćelavim iz Penllyna u Meirionnyddu, likom koji ulazi i u svijet velške legende kao muž čarobnice Ceridwen.

Velika raznolikost imena i prožimanje s legendarnim rodoslovljem upozoravaju da se ta obiteljska stabla ne smiju čitati kao suvremene matične knjige. Njihova je svrha bila povezati crkvene ustanove, svetačke rodove i političke zajednice te pokazati mjesto pojedinoga svetca u sakralnoj geografiji Walesa. Mogu čuvati jezgru starije predaje, ali ne omogućuju sigurnu rekonstrukciju Afanovih roditelja i rodbinskih odnosa.

Zato ga je opravdano smjestiti u velški kršćanski svijet V. ili VI. stoljeća, dok se točna godina i obiteljsko podrijetlo ne mogu potvrditi. Povezanost sa svetim Davidom pripada tradicionalnome portretu, a ne provjerenoj kronologiji.

Biskup bez poznate biskupije

Predaja Afana dosljedno naziva biskupom. Sačuvani latinski natpis na njegovu grobu također mu daje taj naslov. Ipak, nije poznato kojom je crkvenom zajednicom upravljao. Izneseno je nekoliko mogućnosti: da je bio treći biskup Llanbadarna u Ceredigionu, da je vodio područje Builtha sa sjedištem u Llanafan Fawru ili da je nosio biskupski naslov bez jurisdikcije nalik kasnijim teritorijalnim biskupijama.

Ta posljednja mogućnost odgovara posebnostima rane keltske crkvene organizacije. U vrijeme koje se pripisuje Afanu granice biskupija nisu posvuda bile čvrsto određene kao u kasnijim stoljećima. Biskup je mogao djelovati iz samostanskoga ili mjesnoga crkvenog središta. Ipak, opća povijesna mogućnost ne dokazuje što je Afan osobno činio. Njegovu biskupsku službu valja navesti kao snažnu crkvenu predaju, a svaku predloženu biskupiju samo kao pretpostavku.

Afanu se pripisuje osnutak župe Llanafan u Ceredigionu, današnjega Llanafan y Trawsgoeda, te dviju crkvenih zajednica u Brecknockshireu: Llanafan Fawra, „Velikoga Llanafana”, i Llanafan Fechana, „Maloga Llanafana”. U ranome Walesu riječ „osnivač” nije nužno značila da je svetac osobno podigao građevinu čiji su zidovi poslije sačuvani. Češće je označivala da je crkva svoj početak, posvetu ili zajednički identitet vezala uz njegovu misiju.

Predaja o mučeništvu

Afanova se smrt smješta u VI. stoljeće i pripisuje mučeništvu na obalama rijeke Chwefru. Jedna inačica govori o irskim, a druga o danskim gusarima. Ta neusklađenost nije beznačajna. Danski odnosno vikinški pohodi pripadaju mnogo kasnijemu razdoblju od početka VI. stoljeća, pa takva oznaka pokazuje da se predaja tijekom stoljeća preoblikovala pod dojmom kasnijih napada na velške crkve.

Moguće je da uspomena na nasilnu smrt čuva stariju jezgru, ali počinitelje i okolnosti nije moguće povijesno utvrditi. Afana stoga crkvena predaja časti kao mučenika, dok se opis gusarskoga napada mora prenijeti s jasnom rezervom. Ne znamo je li stradao braneći crkvenu zajednicu, tijekom napada na naselje ili u nekoj drugoj okolnosti.

Kasnija ga je genealogija proglasila pretkom biskupa Ieuana iz X. stoljeća, za kojega se također govorilo da su ga ubili vikinški pljačkaši. Ta poveznica možda je dodatno utjecala na oblikovanje Afanove mučeničke priče. Ni ona ne daje čvrst povijesni dokaz, ali pokazuje kako su velške zajednice povezivale svete biskupe i iskustvo nasilja kroz naraštaje.

Grob i hodočašće u Llanafan Fawru

Najopipljivije središte Afanova kulta bio je Llanafan Fawr. Mjesto je u srednjem vijeku privlačilo hodočasnike i tvrdilo da čuva njegove relikvije. U crkvenome dvorištu nalazi se grob s latinskim natpisom Hic iacet sanctus Avanus episcopus — „Ovdje leži sveti Avan, biskup.” Slova su duboko urezana i oblikovana u lombardskome stilu.

Grob kakav danas postoji nije stariji od kasnoga XIII. stoljeća. Prema tome, nije Afanov izvorni nadgrobni spomenik iz VI. stoljeća. Može označavati obnovljeno srednjovjekovno svetište na mjestu starije predaje ili biti kasniji izraz lokalnoga uvjerenja da ondje počiva svetac. U oba slučaja potvrđuje da je Afan nekoliko stoljeća nakon vremena u koje je smješten bio štovan kao sveti biskup i da je Llanafan Fawr polagao pravo na njegov grob.

Gerald od Walesa u srednjem je vijeku zabilježio pripovijest povezanu s tom crkvom. Anglonormanski gospodar Philip de Braose navodno je bez poštovanja prenoćio u crkvi svetoga Afana sa svojim lovačkim psima. Prema priči, izgubio je vid, a psi su podivljali. Rečeno mu je da će ozdraviti ako napusti posjede i pođe u križarski rat. Gerald navodi da je u Svetu Zemlju otišao slijep te ondje poginuo od udarca mačem.

Ta pripovijest nije događaj iz Afanova života, nego srednjovjekovna priča o moći njegova svetišta i obvezi poštovanja posvećenoga prostora. Njezina vrijednost za biografiju leži u svjedočanstvu o kultu: ljudi su vjerovali da svetac štiti svoju crkvu i da svetogrđe ima posljedice. Ne treba je pretvarati u dokaz nadnaravnoga događaja koji se može povijesno provjeriti.

Spomendan i razlučivanje identiteta

Najčešći Afanov spomendan jest 17. studenoga. Stari demetski kalendar, koji se rabio u južnome Walesu, navodio je 16. studenoga. Danas njegov spomen više nije dio redovitoga kalendarskog slavlja Katoličke Crkve ni Anglikanske Crkve u Walesu, ali to ne poništava činjenicu njegova starog mjesnog kulta. Afan pripada svetima koje su zajednice štovale prije nastanka kasnijih postupaka formalne kanonizacije.

Ne treba ga miješati sa svetom Afrom, ranokršćanskom mučenicom povezanom s Augsburgom, niti sa svetim Afranom iz Llantrisanta na Angleseyju. Stariji je istraživač Browne Willis pretpostavio da je Afran samo iskvareni oblik Afanova imena, ali ta identifikacija nije sigurna. Sličnost imena nije dovoljna za spajanje kultova različitih mjesta.

Afanov život ostaje u polusjeni ranoga velškog kršćanstva. Ne možemo sigurno ispričati njegovo djetinjstvo, odrediti mu biskupiju ni opisati smrt. Možemo, međutim, prepoznati jasan povijesni trag njegova štovanja: crkve koje nose njegovo ime, srednjovjekovno hodočasničko mjesto, grobni natpis sa svetačkim i biskupskim naslovom te blagdan sačuvan u kalendarima. Taj trag pokazuje kako zajednica može stoljećima čuvati uspomenu na čovjeka i onda kada su pojedinosti njegova života već izblijedjele.