Sveti Aelred Rievaulški

Sveti Aelred Rievaulški bio je engleski cistercitski monah, opat i duhovni pisac XII. stoljeća. Rođen je 1110. u Hexhamu, mladost je proveo na dvoru škotskoga kralja Davida I., a 1134. ušao je u opatiju Rievaulx u Yorkshireu. Od 1147. do smrti 1167. vodio je tu veliku monašku zajednicu. U djelima Zrcalo ljubavi i O duhovnom prijateljstvu spojio je cistercitsku duhovnost, osobno iskustvo i klasičnu učenost. Posebno je razradio kako ljudsko prijateljstvo, pročišćeno krepošću i usmjereno prema Kristu, može postati putem duhovnoga rasta. Katolička Crkva slavi ga 12. siječnja.

Od Hexhama do škotskoga dvora

Aelred se rodio u Hexhamu u Northumbriji kao jedan od trojice sinova svećenika Eilafa, koji je služio u crkvi svetoga Andrije. I njegov je djed, također Eilaf, obnašao crkvenu službu blagajnika u Durhamu. Obitelj je tako pripadala staromu anglosaksonskom crkvenom krugu u vremenu kada su normanske crkvene reforme postupno prekidale običaj da sinovi svećenika nasljeđuju crkvene službe i prihode svojih obitelji.

Vjerojatno se školovao u katedralnoj školi u Durhamu. Ondje je mogao steći obrazovanje iz latinskoga jezika, Svetoga pisma i klasičnih pisaca koje će obilježiti njegov kasniji rad. Lawrence Durhamski, učenjak i crkveni čovjek, poslao mu je životopis svete Brigite; moguće je da je sudjelovao i u njegovu obrazovanju, premda dostupni podaci to ne potvrđuju potpuno.

Aelred je još mlad otišao na dvor Davida I., kralja Škotske, u Roxburgh. Možda je ondje stigao već oko četrnaeste godine. Napredovao je do službe economusa, dvorskoga upravitelja ili ekonoma. Takva je služba zahtijevala povjerenje, sposobnost upravljanja i poznavanje ljudi. Dvorsko iskustvo otvorilo mu je svijet vlasti, diplomacije i osobnih odnosa te mu pružilo znanja kojima će se poslije služiti kao opat i pisac povijesnih djela namijenjenih vladarima.

Walter Daniel, Aelredov učenik i prvi životopisac, pripovijeda da ga je jedan vitez na kraljevskome dvoru grubo vrijeđao. Aelred je, prema tome izvještaju, odgovorio smireno i oprostio uvredu, pa se sukob razriješio pred samim kraljem. Walter tu zgodu navodi kao primjer Aelredove strpljivosti i sposobnosti da razoruža neprijateljstvo. Neovisno o poučnosti kojom ju je životopisac oblikovao, Aelredova je mladost na dvoru bila vrijeme snažnih prijateljstava, ali i unutarnjega nemira. Kasnije je priznao da se teško odvajao od ljudi koje je volio te da mu je ta vezanost odgađala odluku za monaški život.

Ulazak u Rievaulx

Godine 1134., u dvadeset i četvrtoj godini, Aelred je napustio dvor i ušao u cistercitsku opatiju Rievaulx. Samostan je bio osnovan samo dvije godine prije kao prva cistercitska kuća na sjeveru Engleske. Red je tada brzo rastao, nadahnut povratkom jednostavnijemu življenju Pravila svetoga Benedikta, zajedničkom radu, liturgijskoj molitvi i strogoj stezi.

Promjena je bila velika: dvorske odaje i kraljevske poslove zamijenio je ritmom kora, rada, šutnje i zajedničkoga života u udaljenoj dolini. Aelred ipak nije odbacio ono što je naučio među ljudima. Njegov će monaški put pokazati da osjetljivost za prijateljstvo, pregovaranje i javnu odgovornost može biti pročišćena i stavljena u službu zajednice.

Već 1138. navodno je pratio opata Williama do škotske granice u pregovorima o predaji utvrde Wark kralju Davidu. Poznavanje škotskoga dvora činilo ga je prikladnim posrednikom. Godine 1142. putovao je u Rim s Walterom Londonskim, arhiđakonom Yorka. Pred papom Inocentom II. zastupali su sjevernoengleske prelate koji su se protivili izboru Henryja de Sullyja za nadbiskupa Yorka. Aelred se vratio s papinim pismom koje je stranke pozivalo da svoj slučaj iznesu u propisanome kanonskom postupku. Spor nije brzo završen, ali putovanje potvrđuje da je mladi cistercit već uživao povjerenje za osjetljive crkvene poslove.

Po povratku postao je učitelj novaka u Rievaulxu. Ta mu je služba povjerila odgoj muškaraca koji su tek ulazili u samostan: trebalo ih je uvesti u molitvu, Pravilo, zajednički život i suočavanje sa samima sobom. Godine 1143. imenovan je prvim opatom novoga samostana Revesby u Lincolnshireu, jedne od kuća osnovanih iz Rievaulxa. Četiri godine poslije zajednica ga je izabrala za opata matične opatije.

Opat velike monaške obitelji

Aelred je vodio Rievaulx od 1147. do smrti. Pod njegovom je upravom zajednica, prema kasnijim navodima, narasla na oko 140 kornih monaha i približno 500 konverza i drugih laika. Brojke se ne mogu provjeriti s potpunom sigurnošću, ali jasno je da je Rievaulx postao jedna od najvećih i najutjecajnijih cistercitskih opatija u Engleskoj.

Opatovanje nije značilo stalan boravak unutar samostanskih zidina. Rievaulx je imao pet kćerinskih kuća u Engleskoj i Škotskoj, a opat ih je morao pohoditi. Očekivalo se i njegovo sudjelovanje na godišnjemu generalnom kapitulu u Cîteauxu u Francuskoj, što je zahtijevalo dugo kopneno i morsko putovanje. Uz upravljanje zemljom, radom i stegom velike zajednice, Aelred je poučavao, mirio sukobe i pratio braću u njihovim slabostima.

Walter Daniel pamti ga kao čovjeka praktične mudrosti, rječitosti, velikodušnosti i obzirnosti, a osobito ističe njegovu strpljivost i nježnost prema tjelesnim i moralnim slabostima drugih. Takva pohvala dolazi od odanoga učenika i pripada svetačkom životopisu, no slaže se s naglascima Aelredovih vlastitih djela. Nije zamišljao samostan kao skup samotnjaka koji samo žive jedni pokraj drugih, nego kao školu ljubavi u kojoj ljudi uče nositi terete svoje braće.

Nije potpuno napustio ni javne poslove. Napisao je više povijesnih i političkih djela, od kojih je tri uputio kralju Henriku II. Predstavljao mu je uzore kraljevske službe i povezivao ga s nasljeđem anglosaksonskih vladara. Jedan kasni zapis pripisuje Aelredu važnu ulogu u tome što je Henrik II. za papinskoga raskola podupro papu Aleksandra III., ali budući da ta tvrdnja potječe iz verzije Peterboroughke kronike iz XIV. stoljeća, valja je primiti oprezno.

Zrcalo ljubavi

Aelred je duhovnu teologiju izgradio oko ljubavi koja dolazi od Boga, uređuje čovjekove želje i povezuje zajednicu. Speculum caritatis, Zrcalo ljubavi, prema predaji je napisao na poticaj svetoga Bernarda iz Clairvauxa. Djelo tumači cistercitski poziv i čovjekovo sazrijevanje u ljubavi. Redovnička stega za Aelreda nije cilj sama sebi: odricanje, poslušnost i zajednički život trebaju osloboditi srce od neuredne samoljubivosti kako bi moglo ljubiti Boga i bližnjega.

Njegov pristup nije hladna rasprava o pravilima. Aelred poznaje ljudsku čežnju za blizinom, bol rastanka, opasnost zavisti i potrebu da čovjek bude prihvaćen. Zbog toga duhovni život prikazuje kao preobrazbu stvarnih osjećaja, a ne njihovo poricanje. Ljubav prema Bogu ne poništava ljudsku naklonost; daje joj mjeru, istinu i cilj.

Među njegovim drugim duhovnim spisima nalazi se De institutione inclusarum, pouka o životu rekluza, koju je namijenio svojoj sestri. Pisao je i propovijedi te djela o duši. Njegov književni opus obuhvaća duhovnost, hagiografiju i povijest, a među čitanijim djelima stoljećima je bio Život svetoga Eduarda, kralja i ispovjednika.

O duhovnom prijateljstvu

Najprepoznatljivije Aelredovo djelo danas je De spirituali amicitia, O duhovnom prijateljstvu. Oblikovao ga je kao dijalog, oslanjajući se na Ciceronovu raspravu Laelius de amicitia, ali je klasično shvaćanje prijateljstva preobrazio u kršćanskome svjetlu. Na njega su utjecale i Ispovijesti svetoga Augustina, osobito Augustinovo razlikovanje nezrelih veza od prijateljstva koje sazrijeva u Kristu.

Aelred nije smatrao prijateljstvom svaku privlačnost, korist ili ugodno druženje. Istinsko prijateljstvo traži izbor, kušanje karaktera, vjernost, povjerenje i zajedničko nastojanje oko dobra. Prijatelj ne laska drugomu niti ga podupire u zlu; spreman je govoriti istinu, čuvati povjerenu tajnu, podnijeti slabost i pomoći mu da raste u kreposti. Zbog toga je razlikovao tjelesne, svjetovne i duhovne veze. Duhovno prijateljstvo nije bijeg od Boga u zatvoren odnos dvoje ljudi, nego zajedništvo u kojemu Krist ostaje izvor i cilj ljubavi.

Takvo je isticanje osobnoga prijateljstva bilo osobito u monaškoj književnosti. Redovnička je tradicija katkad bila nepovjerljiva prema bliskim vezama jer su mogle stvarati skupine, povlastice i ljubomoru. Aelred je dobro poznavao te opasnosti, ali nije zaključio da posebnu naklonost treba iskorijeniti. Pokušao ju je odgojiti tako da snažno prijateljstvo ne razara zajednicu, nego ljude otvara većoj ljubavi i odgovornosti.

U novije vrijeme dio autora tumačio je Aelredove opise muških prijateljstava i njegove osvrte na mladenačke strasti kao dokaz suvremeno shvaćene homoseksualne orijentacije. Drugi stručnjaci upozoravaju da se srednjovjekovni monaški jezik ljubavi ne smije bez ostatka prevoditi u današnje kategorije seksualnoga identiteta. Sačuvani izvori ne omogućuju pouzdan zaključak o njegovu seksualnom iskustvu ili orijentaciji. Nesporno je da je ljudskoj naklonosti među prijateljima dao istaknuto mjesto te ju nastojao živjeti unutar cistercitskoga poziva na čistoću i zajedništvo u Kristu.

Bolest, smrt i štovanje

U posljednjim godinama Aelredovo se zdravlje pogoršalo. Vjerojatno je patio od bubrežnih kamenaca i artritisa. Generalni kapitul dopustio mu je 1157. spavati i jesti u samostanskoj bolnici, a poslije je stanovao u obližnjoj kućici prilagođenoj njegovoj bolesti. Unatoč bolovima nastavio je služiti kao opat i pisati.

Umro je u Rievaulxu tijekom zime 1166./1167., a kao datum smrti i spomendana prihvaćen je 12. siječnja 1167. Walter Daniel ubrzo je napisao njegov životopis, zahvaljujući kojemu su sačuvane mnoge pojedinosti o njegovu karakteru i službi.

Aelred nije kanoniziran postupkom kakav je Crkva razvila u kasnijim stoljećima. Njegov se kult širio na sjeveru Engleske, a cistercitski ga je red službeno priznao 1476. Tijelo mu se čuvalo u Rievaulxu; John Leland zapisao je u XVI. stoljeću, prije ukinuća engleskih samostana, da je ondje vidio raskošno urešeno Aelredovo svetište. Danas je Aelred uvršten u Rimski martirologij i Katolička ga Crkva spominje kao svetoga opata 12. siječnja. Istoga ga dana slave i neke anglikanske zajednice.

Njegovo ime, koje se pojavljuje i u oblicima Ailred, Ælred i Æthelred te latinski Aelredus Riaevallensis, ne treba miješati s drugim anglosaksonskim svecima i kraljevima imenom Æthelred. Rievaulška odrednica čuva njegov prepoznatljiv identitet: to je opat koji je iskustvo dvora, monašku stegu, odgovornost poglavara i dar za prijateljstvo sabrao u nauk o ljubavi koja ne ostaje osjećaj, nego postaje vjerna služba Bogu i čovjeku.