Sveti Aedesije Aleksandrijski

Sveti Aedesije Aleksandrijski bio je ranokršćanski mučenik iz vremena cara Galerija Maksimijana. Euzebije Cezarejski opisuje ga kao obrazovana čovjeka i filozofa koji je prihvatio kršćanstvo, više puta javno ispovjedio vjeru te zbog toga podnio zatvor i prisilni rad u palestinskim rudnicima. Nakon dolaska u Egipat usprotivio se postupanju vlasti prema Bogu posvećenim djevicama. U Aleksandriji su ga uhvatili, mučili i bacili u more, vjerojatno 306. godine. Katolička ga Crkva časti 8. travnja.

Brat svetoga Amfijana

Aedesije je bio brat svetoga Amfijana, koji se u izvorima naziva i Apijanom ili Apphianom. Njihova su mučeništva blisko povezana, ali ih treba razlikovati. Amfijan je stradao u Cezareji nakon što je pokušao spriječiti poganskoga namjesnika da prinese žrtvu idolima. Prema predaji, mučili su ga paleći mu noge, a zatim ga s kamenom oko vrata bacili u more. Aedesije je poslije umro na sličan način, ali u Aleksandriji i u drukčijim okolnostima.

Istočna predaja navodi da su braća rođena u Patari u Liciji, u uglednoj poganskoj obitelji. Tijekom školovanja u Bejrutu upoznala su kršćansku vjeru i obratila se. Potom su, bez znanja roditelja, otišla u Cezareju kako bi ih poučavao sveti Pamfilije Cezarejski, svećenik, bibličar i učitelj koji je i sam podnio mučeništvo u Dioklecijanovu progonu.

Te pojedinosti o Patari, obitelji, studiju u Bejrutu i tajnom odlasku u Cezareju dolaze iz istočne hagiografske predaje. One tvore smislen prikaz zajedničkoga puta dvojice braće, ali nisu jednako povijesno sigurne kao temeljna vijest o Aedesijevu mučeništvu. Dostupni članak i sam upozorava da su se različite predaje s vremenom mogle međusobno pomiješati.

Obraćenik i javni ispovjedalac

Prema Euzebijevu prikazu, Aedesije je poput brata stekao filozofsku izobrazbu. Njegovo obraćenje stoga nije prikazano kao odbacivanje razuma ili učenja, nego kao odluka obrazovana čovjeka koji je u kršćanstvu prepoznao istinu kojoj će podložiti život. Pred sucima nije skrivao pripadnost Kristu. Zbog javnoga ispovijedanja vjere više su ga puta zatvarali.

Vlasti su ga naposljetku osudile na rad u rudnicima bakra u Palestini. Takva kazna nije bila običan zatvor. Prisilni rad u antičkim rudnicima značio je iscrpljivanje, poniženje i stalnu opasnost za život. Kršćani osuđeni na rudnike često su ondje bili izloženi osobito teškim uvjetima upravo zato da ih se slomi i odvrati od vjere.

Aedesije je nakon puštanja na slobodu otišao u Egipat. Zapadni prikaz kaže da je tražio samoću, ali ondje nije našao mir: progon je pod upraviteljem Hijeroklom bio još žešći. Njegov dolazak u Egipat stoga nije završio povlačenjem iz javnosti. Pred nepravdom koju je vidio ponovno je istupio otvoreno, iako je već znao kakvu cijenu vlast traži za takvo svjedočenje.

Progon u Aleksandriji

Aleksandrija je početkom IV. stoljeća bila jedno od najvećih gradskih, trgovačkih i intelektualnih središta Rimskoga Carstva. U vrijeme velikoga progona kršćani su ondje bili izloženi pritiscima kojima se nije htjelo samo kazniti njihovu vjeru nego i javno poniziti zajednicu. Predaja o Aedesiju usredotočuje se na postupanje prema kršćanskim djevicama i pobožnim ženama.

Prema martirologijskom zapisu, sudac je Bogu posvećene djevice predavao ljudima koji su ih trebali obeščastiti. Drugi prikaz govori da su žene prisiljavali na rad u javnim kućama zajedno s bludnicama kako bi ih slomili u vjeri. Aedesije je javno prekorio suca zbog takva postupanja. Time nije branio samo slobodu ispovijedanja vjere nego i dostojanstvo žena koje je vlast namjerno izlagala spolnom nasilju i poruzi.

Istočna predaja njegov istup opisuje još snažnije: Aedesije je navodno došao pred Hijerokla i udario ga. Budući da zapadni prikaz govori samo o javnom prijekoru, taj čin nije moguće prihvatiti kao sigurnu povijesnu pojedinost. Pouzdana jezgra obiju inačica ostaje ista: Aedesije se otvoreno suprotstavio progoniteljskoj vlasti zbog zlostavljanja kršćanskih žena.

Vojnici su ga nakon toga uhvatili. Podvrgnuli su ga teškim mukama, a zatim bacili u more. Tako je završio život poput svojega brata, premda njihova stradanja nisu bila isti događaj. Aedesije je podnio mučeništvo u Aleksandriji, dok se Amfijanovo stradanje veže uz Cezareju. U umjetničkim i pučkim prikazima pojedinosti su se katkad premještale s jednoga brata na drugoga. Osobito se spaljivanje nogu, omotanih platnom ili pamukom, odnosi na Amfijana, a ne na pouzdano opisani tijek Aedesijeva mučeništva.

Povijesna jezgra i granice predaje

Aedesijevi su mučenički akti sačuvani u sirijskom tekstu koji se u starijoj literaturi nazivao kaldejskim. Sam oblik u kojem je predaja došla do kasnijih naraštaja zahtijeva oprez. Izvori izričito upozoravaju da je Aedesijeva priča možda djelomično pomiješana s pričom o istoimenome novoplatonskom filozofu iz Kapadocije, učeniku Jamblika.

Ta moguća zamjena ne znači da Aedesija Aleksandrijskoga treba poistovjetiti s filozofom niti da se njegov drevni kult može jednostavno odbaciti. Ona znači da pojedinosti poput mjesta rođenja, društvenoga položaja, tijeka školovanja i pojedinih postupaka pred namjesnikom treba prikazivati prema njihovu stvarnom stupnju sigurnosti. Čvrstu jezgru čine njegovo kršćansko ispovijedanje, povezanost s Amfijanom, kazna u rudnicima, javni prosvjed protiv zlostavljanja posvećenih djevica te smrt utapanjem u Aleksandriji za vrijeme Galerija Maksimijana.

Ni točan datum smrti nije u svim sačuvanim podatcima jednak. Martirologijska predaja upućuje na 8. travnja 306., dok dio kasnijih zapisa navodi 9. travnja. Aedesijev spomendan u zapadnoj je tradiciji 8. travnja, a Istočne pravoslavne Crkve spominju ga 2. travnja.

Svetac drevnoga mučeničkog kulta

Aedesije je uvršten u Rimski martirologij i štuje se kao svetac iz vremena prije nastanka kasnijega postupka kanonizacije. Nije, dakle, proglašen svetim u novovjekom kanonskom postupku. Njegovo priznanje počiva na drevnom mučeničkom kultu koji je Crkva primila i sačuvala.

U nekim se umjetničkim prikazima pojavljuje zajedno s bratom u prizoru utapanja ili brodoloma. Budući da u izvornoj mapi nema dostupne slike s potvrđenim subjektom i licencijom, uz biografiju nije uvršten likovni prikaz.

Ime Aedesije ne treba miješati s Egidijem ili Jiljem, opatom iz približno VI. stoljeća čiji se spomendan slavi 1. rujna. Nije riječ ni o Aedesiju iz Kapadocije, novoplatonskom filozofu iz IV. stoljeća, ni o etiopskom svetcu istoga imena. Dodatak Aleksandrijski označuje mjesto njegova mučeništva i jasno određuje o kojem je svetcu riječ.

U Aedesijevu se štovanju pamti čovjek koji je već iskusio zatvore i rudnike, ali nakon oslobođenja nije izabrao sigurnu šutnju. Kad je vidio da vlast ponižava žene posvećene Bogu, javno se usprotivio. Povijesni izvori ne dopuštaju da se bez zadrške prihvati svaka pojedinost kasnijih akata, no jasno čuvaju razlog zbog kojega je njegovo ime ostalo u crkvenome pamćenju: vjernost Kristu povezao je s obranom progonjenih, a svoje je svjedočanstvo zapečatio smrću.