Sveti Adulf

Sveti Adulf bio je anglosaksonski kršćanin iz VII. stoljeća čiji je spomen usko povezan sa svetim Botolfom i opatijom Thorney u Engleskoj. Predaja ih naziva braćom i zajedno slavi 17. lipnja. O Adulfovu se životu nisu sačuvali pouzdani suvremeni podaci. Kasniji ga je životopis proglasio biskupom Maastrichta, ali povjesničari tu tvrdnju drže posljedicom zamjene osoba slična imena. Njegov se kult zato može potvrditi sigurnije od pojedinosti njegova životopisa.

Svetac sačuvan uz Botolfovo ime

Adulfovo se ime pojavljuje u nekoliko oblika: Adolph, Adolf, Adulph, Athwulf, Æthelwulf i Æðelwulf. Različiti oblici nisu sami po sebi znak da je riječ o više osoba, nego odražavaju prenošenje anglosaksonskoga imena kroz latinske i kasnije europske zapise. Za hrvatski je naslov zadržan oblik Adulf, koji ga ujedno razlikuje od drugih svetaca imenom Adolf.

Predaja ga predstavlja kao brata svetoga Botolfa, poznatoga anglosaksonskog opata i monaškog utemeljitelja povezanog s Ikenom u Istočnoj Angliji. Ne zna se kada se ta tvrdnja prvi put pojavila niti na kakvu se stariju građu oslanjala. Crkveni povjesničar Frederick George Holweck izričito ju je osporio. Stoga se Adulfa ne može bez rezerve opisivati kao Botolfova rođenog brata. Može se, međutim, pouzdano reći da je kasnija crkvena predaja njih dvojicu povezala toliko tijesno da je Adulfov spomen preživio upravo uz Botolfov život, relikvije i blagdan.

Adulf se obično smješta u VII. stoljeće, a smrt mu se datira približno u 680. godinu. Ni godina ni okolnosti smrti nisu čvrsto potvrđene. Sačuvana građa ne govori o njegovu rođenju, odgoju, ulasku u monaški život ni konkretnim djelima. Kataloška ga predaja svrstava među monahe, što odgovara njegovoj povezanosti s Botolfom i Ikenom, ali ni njegova se redovnička služba ne može opisati pojedinostima. Šutnju izvora nije moguće nadomjestiti pobožnim zgodama ili naknadnim pretpostavkama.

Predaja o biskupstvu

Najpoznatija tvrdnja o Adulfu potječe iz Botolfova životopisa koji je u XI. stoljeću sastavio Folcard, monah iz Thorneyja. Folcard je Adulfa prikazao kao biskupa Maastrichta. Ta je vijest stoljećima utjecala na prikazivanje svetca, pa se Adulfa i danas katkad časti s biskupskim naslovom.

Povijesna provjera, međutim, nije pronašla čvrstu osnovu za takvu službu. Tvrdnja se općenito smatra zabunom nastalom zbog sličnih imena. Adulf se zato ne treba predstavljati kao povijesno potvrđeni maastrichtski biskup. Upitnik koji se u pojedinim kalendarima pojavljuje uz naslov „biskup” nije nevažna sitnica, nego pošten znak ograničenosti predaje.

Ni povezivanje s Utrechtom ne daje sigurniji oslonac. Kataloški zapis o „Adolfu iz Utrechta”, koji navodi smrt 680. i inačice imena Adulf, Adulph i Adulphus, vjerojatno opisuje istu osobu pod drugim mjesnim naslovom. Bez cjelovitoga teksta toga zapisa ne može se potpuno isključiti mogućnost zasebne osobe. Stoga Utrecht nije uvršten u Adulfov životni put, kao što ni Maastricht nije naveden kao potvrđeno mjesto njegove biskupske službe.

Iken, vikinško razaranje i Thorney

Predaja o Adulfovim relikvijama također je vezana uz svetoga Botolfa. Botolfov samostan u Ikenu, u kraljevstvu Istočne Anglije, stradao je u vikinškim pohodima. U X. stoljeću, u vrijeme obnove engleskoga monaštva, biskup Æthelwold Winchesterski dao je prenijeti Botolfove posmrtne ostatke u novu opatiju Thorney.

Prema kasnijem izvještaju, Adulfovo je tijelo počivalo uz Botolfovo. Kada je grob otvoren, kosti se više nisu mogle pouzdano razdvojiti. Zato su ostaci obojice svetaca zajedno odneseni u Thorney, gdje su Adulfove relikvije ostale. Pripovijest pripada kasnoj samostanskoj predaji i ne može poslužiti kao suvremeno svjedočanstvo o Adulfovu životu. Ipak, dobro objašnjava način na koji je njegov kult bio čuvan: ne kroz zasebnu opsežnu biografiju, nego kroz zajednički grobni spomen i štovanje uz Botolfa.

Thorney je tako postao glavnim središtem Adulfova spomena. Ondje su njegovo ime, navodne relikvije i predaja o povezanosti s Botolfom dobili trajno mjesto u samostanskom pamćenju. Zajednički blagdan 17. lipnja sažima taj odnos. Ne tvrdi da su sve kasnije pripovijesti povijesno dokazane, ali svjedoči da je crkvena zajednica Adulfa stoljećima primala kao svetca.

Drevni kult i granice povijesnoga znanja

Adulfovo štovanje pripada vremenu prije uređenih postupaka kojima Sveta Stolica u kasnijim stoljećima službeno proglašava svetce. Njegov se svetački naslov oslanja na drevni kult, a ne na sačuvan čin kanonizacije određenoga pape i datuma. Kao svetac spominje se u katoličkoj i pravoslavnoj predaji.

To što o njemu znamo malo ne znači da treba proglasiti izmišljenom samu osobu ili zanemariti dugotrajnost njezina štovanja. Jednako tako, postojanje kulta ne pretvara svaku kasniju tvrdnju u sigurnu povijesnu činjenicu. Kod Adulfa treba držati zajedno te dvije istine: crkveni je spomen stvaran i drevan, dok su gotovo svi biografski detalji slabo potvrđeni.

Adulf je bio anglosaksonski svetac VII. stoljeća, vjerojatno povezan s monaškim krugom svetoga Botolfa. Kasnija ga predaja naziva Botolfovim bratom i govori o zajedničkom prijenosu njihovih relikvija iz Ikena u Thorney. Pripisano biskupstvo u Maastrichtu vjerojatno je nastalo zamjenom identiteta.

Adulfa ne treba miješati sa svetim Adolfom Osnabrückskim, cistercitom i biskupom koji je umro 1224., ni s drugim srednjovjekovnim svetima sličnih imena. Njegov identitet određuju približna smrt oko 680., veza s Botolfom i Thorneyjem te spomendan 17. lipnja. Drevno štovanje ostaje čvršće potvrđeno od pojedinosti njegova životopisa.