Sveti Adrijan van Hilvarenbeek

Sveti Adrijan van Hilvarenbeek bio je nizozemski svećenik i norbertinski, odnosno premonstratenški kanonik, rođen 1528. Prije zatočenja obavljao je župničku službu u Monsteru u Južnoj Holandiji. Ubijen je 9. srpnja 1572. u Ruggeu kraj Briellea zajedno s još osamnaestoricom katoličkih klerika i redovnika, poznatih kao gorkumski mučenici. Papa Klement X. proglasio je skupinu blaženom 14. studenoga 1675., a papa Pio IX. kanonizirao ju je 29. lipnja 1867. Spomendan svetoga Adrijana i ostalih gorkumskih mučenika slavi se 9. srpnja.

Kanonik i župnik

O Adrijanovu životu prije posljednjih tjedana sačuvano je malo pouzdanih podataka. Godina njegova rođenja, 1528., dobro je potvrđena, ali lokalni izvori ne navode izrijekom mjesto rođenja. Dodatak van Hilvarenbeek povezuje ga s Hilvarenbeekom u Sjevernom Brabantu, no iz samoga imena ne treba izvoditi sigurniju tvrdnju o točnom mjestu njegova rođenja ili odrastanja.

Adrijan je pripadao premonstratenzima, redovničkoj zajednici poznatoj i kao norbertinci. Bio je kanonik i svećenik te je služio kao župnik u Monsteru u Južnoj Holandiji. Izvori ga u vrijeme zatočenja opisuju kao bivšega župnika toga mjesta, ali ne navode kada je ondje započeo ni završio službu. Zato se njegov pastoralni rad ne može pouzdano rekonstruirati.

U istoj skupini mučenika nalazio se i Jakob Lacobs, također norbertinski kanonik povezan sa župom u Monsteru. Premda su pripadali istomu redu, djelovali na istome području i zajedno podnijeli mučeništvo, bili su dvije različite osobe. Adrijan je bio rođen 1528., a Jakob 1541. Upravo ta bliskost njihove službe zahtijeva oprez kada oskudni skupni izvori govore o gorkumskim mučenicima.

Vjerski i politički nemiri

Adrijanov se posljednji životni put odvijao u prvim godinama Nizozemske pobune. Nizozemske su pokrajine tada bile pod vlašću španjolskoga kralja Filipa II. Politički sukob sa španjolskom krunom prepleo se s posljedicama reformacije, progonom protestanata i rastućim neprijateljstvom prema Katoličkoj Crkvi. Nasilje vlasti nad pobunjenicima i protestantskim stanovništvom nije ostalo bez odgovora: dio pobunjeničkih snaga napadao je katoličke crkve i svećenstvo, koje je povezivao sa španjolskom vlašću.

Važnu su ulogu u pobuni imali Morski prosjaci, nizozemski Watergeuzen. Ta je gusarska i pobunjenička flota djelovala pod zapovjedništvom Willema de la Marcka, gospodara Lumeyja. Nakon što su u travnju 1572. zauzeli Brielle, grad je postao njihovo uporište. U lipnju su stigli pred Gorkum, odnosno današnji Gorinchem. Premda je bilo obećano da grad neće biti opljačkan, nakon njegova pada napadnute su katoličke crkve, a klerici koji su se sklonili u utvrdu pali su u ruke pobunjenika.

Među zatočenima bio je i Adrijan. Skupinu su činili dijecezanski svećenici i pripadnici više redovničkih zajednica: franjevci, dominikanac, augustinski kanonik i dvojica norbertinaca. Njihove se pojedinačne službe i životni putovi razlikuju, pa Adrijanov životopis ne treba poistovjetiti sa zajedničkom biografijom svih devetnaest mučenika. Od trenutka zatočenja, međutim, njegova je sudbina nerazdvojiva od njihove.

Zatočenje i put u Brielle

Zatočeni su klerici tijekom približno dva tjedna bili izloženi ponižavanju i mučenju. Njihovi su tamničari od njih pokušavali doznati i gdje se nalazi navodno skriveno crkveno blago. Dana 6. srpnja prvih je petnaest zarobljenika barkom odvedeno iz Gorkuma. U Dordrechtu su ih razodjenuli, prodali njihovu odjeću i izložili ih poruzi okupljenih. U Brielle su stigli 8. srpnja, a ukupan broj zatočenika ondje se naposljetku popeo na dvadeset i tri.

Sačuvani prikaz mnogo podrobnije opisuje stradanje nekih drugih članova skupine nego Adrijanovo. Ne može se stoga svaka pojedinost njihova mučenja bez razlike pripisati i njemu. Pouzdano ga se može pratiti kao jednoga od zatočenih klerika koji su ostali postojani do smrtne osude.

Dana 9. srpnja pred de la Marckom je održano kratko suđenje. Zatočenicima je ponuđeno da spase život ako se odreknu katoličkoga nauka o pretvorbi kruha i vina, stvarnoj Kristovoj prisutnosti u Presvetom Sakramentu i papinskom primatu. Četvorica su se odrekla tih uvjerenja i ostala na životu. Preostalih devetnaest, među njima Adrijan, nije prihvatilo ponuđeni izlaz.

Izvori prenose dvije inačice vijesti o pokušaju Vilima Oranskoga da spriječi pogubljenje. Prema jednoj je naredio bezuvjetno oslobađanje klerika, a prema drugoj njihovo oslobađanje pod uvjetom da se odreknu papinskoga primata. U objema inačicama zapovjednik de la Marck nije zaustavio izvršenje smrtne presude. Razliku među tim izvješćima nije moguće razriješiti na temelju dostupnih lokalnih izvora.

Mučeništvo u Ruggeu

Osuđenike su iste noći odveli u sušionicu treseta na zemljištu nekadašnjega samostana svete Elizabete u Ruggeu, pokraj Briellea. Dok su čekali smrt, prema predaji su molili Očenaš i Zdravomariju. Franjevački poglavar Nikola Pieck poticao je subraću na ustrajnost i molio za oprost krvnicima. Devetnaestorica su obješena, a njihova su tijela potom oskvrnuta i pokopana u obližnjem jarku.

Adrijanova se postojanost ne temelji na sačuvanom osobnom govoru ili zasebnom izvješću o njegovim posljednjim riječima. Očituje se u odluci koju je podijelio s ostalim osuđenicima: nije se odrekao vjere ni onda kada je odricanje značilo neposredno izbavljenje od smrti. Katolička ga predaja zato časti kao mučenika, a ne samo kao žrtvu ratnoga i političkog nasilja.

Štovanje gorkumskih mučenika

Posmrtni ostaci mučenika ekshumirani su 1616. s dopuštenjem mjesnih vlasti i preneseni u franjevačku crkvu u Bruxellesu. Njihovo se štovanje širilo, a crkvene su vlasti primale izvješća o uslišanjima po njihovu zagovoru. Papa Klement X. proglasio je svih devetnaest blaženima 14. studenoga 1675. Papa Pio IX. kanonizirao ih je kao skupinu 29. lipnja 1867., ističući njihovu vjernost katoličkomu nauku.

Na mjestu nekadašnjega ukopa podignuta je 1880. drvena crkva. Godine 1932. zamijenila ju je hodočasnička crkva u Ruggeu, koja je postala središtem procesija i hodočašća. Relikvije mučenika čuvaju se u Bruxellesu i u svetištu u Ruggeu. Predaja o grmu s devetnaest bijelih cvjetova, koji je navodno izrastao iz njihova zajedničkog groba, pripada pobožnomu pamćenju njihova mučeništva, a ne provjerljivoj povijesnoj jezgri događaja.

Adrijan van Hilvarenbeek jedan je od devetnaestorice svetih gorkumskih mučenika, ali nije naziv za cijelu skupinu. Prepoznaje se kao norbertinski kanonik, nekadašnji župnik u Monsteru, rođen 1528. i pogubljen 9. srpnja 1572. Njegovo je osobno životno svjedočanstvo sačuvano tek u nekoliko podataka; završna odluka, međutim, jasno ga smješta među one koji su radije prihvatili smrt nego zanijekali vjeru koju su ispovijedali i službu kojoj su pripadali.