Sveti Adeodat I., papa

Sveti Adeodat I., poznat i kao Deusdedit I. i Deodat I., bio je rimski svećenik koji je 19. listopada 615. izabran za papu. Rimskom je Crkvom upravljao do smrti 8. studenoga 618. Njegov kratak pontifikat pao je u teško razdoblje sukoba između Bizantinaca i Langobarda, društvene nesigurnosti te prirodnih i zdravstvenih nevolja u Rimu. Premda je o njemu sačuvano malo pouzdanih podataka, zapamćen je po potpori dijecezanskom kleru, olovnom pečatu s prikazom Dobroga pastira i predaji o osobnoj brizi za bolesnike. Crkva ga časti 8. studenoga.

Adeodat i Deusdedit

Imena Adeodat i Deusdedit dvije su inačice istoga imena i u ovome životopisu označuju istoga papu. Oba se oblika mogu razumjeti u značenju „od Boga dan”. U hrvatskom je naslovu odabran oblik Adeodat I., dok oblik Deusdedit ostaje važan jer se nalazi u predaji i na sačuvanom papinskom pečatu.

Broj I. nije nevažan dodatak. Adeodata I. treba razlikovati od pape Adeodata II., koji je na Petrovoj stolici bio mnogo poslije, od 672. do 676. Nije riječ ni o Adeodatu, sinu svetoga Augustina, koji je živio stoljećima ranije u sjevernoj Africi i nije bio papa. Sličnost imena u starim zapisima zato ne smije zamagliti jasan identitet ovoga svetca: riječ je o rimskom biskupu koji je umro 618.

Rimski svećenik na Petrovoj stolici

Adeodat je rođen u Rimu oko 570. godine. Njegov otac Stjepan bio je podđakon, pa je odrastao u obitelji neposredno povezanoj s crkvenom službom. O njegovu djetinjstvu, obrazovanju i ranim godinama nema sigurnih podataka. Jedna predaja povezuje ga s rimskim samostanom svetoga Erazma, a ponegdje se naziva i monahom ili benediktincem, no takve tvrdnje nisu dovoljno čvrsto potvrđene da bi ih se iznosilo kao činjenice.

Pouzdanija predaja govori da je prije izbora za papu oko četrdeset godina služio kao svećenik. Takva dugotrajna pastoralna služba znači da na čelo Rimske Crkve nije došao kao mlad upravitelj, nego kao čovjek s desetljećima svećeničkoga iskustva. Bio je prvi svećenik izabran za papu nakon Ivana II., koji je izabran 533. godine.

Izbor novoga pape nije protekao brzo. Nakon smrti Bonifacija IV. mjesecima su trajale razmirice povezane s crkvenim pitanjima i izborom nasljednika. Adeodat je naposljetku izabran 19. listopada 615. Kao 68. papa naslijedio je Crkvu čiji je život bio tijesno povezan s nestabilnim političkim prilikama u Italiji.

Kratak pontifikat u nesigurnu vremenu

Adeodatov pontifikat trajao je nešto više od tri godine. O pojedinostima njegova upravljanja zna se malo, pa njegov život nije moguće rekonstruirati iz niza govora, pisama ili velikih saborskih odluka. Ono što je sačuvano pokazuje papu usmjerena na rimski kler i na neposredne potrebe ljudi pogođenih nemirima.

Italija njegova vremena bila je razdijeljena između područja pod bizantskom vlašću i krajeva kojima su gospodarili Langobardi. Posljedice sukoba osjećale su se i u važnim gradovima poput Ravenne i Napulja. Adeodat je pomagao svećenicima koji su zbog političkih previranja zapali u oskudicu i nesigurnost. Takva potpora otkriva pastoralnu crtu njegova pontifikata: papinska služba nije se iscrpljivala u upravi, nego je uključivala skrb za one koji su nosili crkveni život u mjesnim zajednicama.

U papinskoj je upravi promijenio smjer svojega prethodnika Bonifacija IV. Dok je Bonifacije upravne službe povjeravao ponajprije redovnicima, Adeodat je na njih ponovno pozivao članove dijecezanskoga klera. Time je ojačao položaj rimskih svećenika. Predaja mu pripisuje i ređenje oko četrnaest svećenika, prvo veće takvo ređenje u Rimu nakon pontifikata Grgura Velikoga.

Tu odluku nije potrebno prikazivati kao neprijateljstvo prema monaštvu. Raspoloživi podatci prije govore o promjeni upravnoga naglaska i o nastojanju da se osiromašenom svjetovnom kleru vrate odgovornost i mjesto u službama Rimske Crkve. Adeodat je kao dugogodišnji svećenik dobro poznavao život toga klera i teškoće kojima je bio izložen.

Pečat Dobroga pastira

Najpoznatiji materijalni trag povezan s Adeodatovim pontifikatom jest olovni pečat, bula. Njemu se prema predaji pripisuje prva uporaba takvih pečata na papinskim ispravama. Od latinske riječi bulla, koja je označivala pečat, poslije se razvio naziv za svečanu papinsku ispravu.

Na licu sačuvanoga primjerka prikazan je Dobri pastir među ovcama, a ispod prikaza nalaze se grčka slova alfa i omega. Na naličju stoji natpis Deusdedit Papæ. Taj je predmet dragocjen jer ime Deusdedit veže izravno uz papinsku službu Adeodata I. i ujedno svjedoči o načinu na koji su se papinske isprave ovjeravale u ranome VII. stoljeću.

Prikaz Dobroga pastira nosi i snažan kršćanski smisao. Krist koji okuplja i čuva svoje ovce sažima službu kojoj je rimski biskup trebao služiti. Alfa i omega, prvo i posljednje slovo grčkoga alfabeta, drevni su kršćanski znak Krista kao početka i svršetka. Ne znamo je li Adeodat osobno osmislio prikaz, ali je pečat ostao najprepoznatljivijim svjedokom njegova kratkog pontifikata.

Potres, bolest i predaja o milosrđu

U kolovozu 618. Rim je pogodio snažan potres, a nakon njega izbila je epidemija. Izvori nisu posve suglasni o naravi bolesti: spominju se šuga, guba i kuga. Sigurno je stoga govoriti o epidemiji koja je povećala nevolju stanovništva već pogođena potresom, bez pretvaranja različitih naziva bolesti u pouzdanu medicinsku dijagnozu.

Crkvena predaja pamti Adeodata kao pastira koji je obilazio, tješio i pomagao bolesnicima i stradalnicima. Posebno se prenosi pripovijest o gubavcu kojega je papa poljubio i koji je potom čudesno ozdravio. Taj događaj pripada hagiografskoj predaji i ne može se provjeriti neovisnim povijesnim svjedočanstvom. Ipak, pripovijest jasno izražava način na koji je Adeodat ostao zapamćen: kao čovjek koji se nije udaljio od prezrenoga bolesnika, nego mu se približio djelom milosrđa.

U tome se predaja o čudu podudara sa širim portretom njegova pontifikata. Papa koji je pomagao ugroženim svećenicima i rimski kler vraćao u odgovorne službe prikazan je i kao pastir koji osobno prilazi unesrećenima. Sačuvani pečat s Dobrim pastirom i predaja o služenju bolesnima tako, svaki na svojoj razini, čuvaju istu sliku pastirske blizine.

Smrt i štovanje

Adeodat je umro u Rimu 8. studenoga 618., nedugo nakon potresa i epidemije. Pokopan je u kripti bazilike svetoga Petra. Predaja navodi da je svećenicima oporučno ostavio znatnu svotu novca, što se uklapa u njegovu trajnu brigu za rimski kler. Naslijedio ga je papa Bonifacije V.

Adeodat I. pripada svetima iz doba mnogo prije uređenoga kanonizacijskog postupka. Njegovo se štovanje temelji na drevnom crkvenom spomenu, a ime mu je uvršteno u Rimski martirologij. Spomendan mu se slavi na dan smrti, 8. studenoga. Kao predraskolnoga rimskog papu svetim ga časti i pravoslavna tradicija.

Njegov život ostaje oskudno dokumentiran. Ne znamo pojedinosti njegovih četrdeset svećeničkih godina niti možemo svaku kasniju predaju pretvoriti u povijesnu činjenicu. Ipak, nekoliko sigurnih crta tvori jasan portret: bio je Rimljanin i sin podđakona Stjepana, dugogodišnji svećenik, papa od 615. do 618., zaštitnik ugrožena klera i rimski pastir u vremenu potresa i bolesti.

Adeodatovo nasljeđe stoga nije ponajprije u velikom broju sačuvanih dokumenata. Ono se prepoznaje u znaku Dobroga pastira, u obnovljenoj odgovornosti svećenika i u spomenu na blizinu bolesnima. Kratak pontifikat ostavio je tih, ali trajan trag: autoritet Crkve najvjerodostojnije se pokazuje kada postaje služenje onima koji su pogođeni nevoljom.