Sveti Adauktus Rimski

Sveti Adauktus Rimski ranokršćanski je mučenik koji se štuje zajedno sa svetim Feliksom. Prema predaji, za Dioklecijanova Velikoga progona pridružio se Feliksu dok su svećenika vodili na pogubljenje. Javno je ispovjedio da je kršćanin te je zajedno s njim pogubljen odrubljivanjem glave. Budući da mu pravo ime nije bilo poznato, kršćani su ga nazvali Adauktus, odnosno „pridodani”. Njihov se spomendan slavi 30. kolovoza.

Mučenik poznat po primljenom imenu

O Adauktusovu podrijetlu, obitelji i životu prije mučeništva nema pouzdanih podataka. Predaja ga smješta u Rim u doba cara Dioklecijana, a smrt obično datira u 303., na početak Velikoga progona. Njegova crkvena služba nije zabilježena. U kasnijoj se umjetnosti katkad prikazuje kao rimski vojnik ili legionar, no takav prikaz nije dokaz njegova zanimanja.

Najvažnija posebnost njegova spomena krije se u samome imenu. Latinska riječ adauctus znači „pridodan” ili „dodan”. U predaji to nije njegovo poznato osobno ime, nego ime koje je dobio nakon što se pridružio Feliksu i zajedno s njim prihvatio smrt. Tako je čovjek čija je ranija životna povijest ostala nepoznata sačuvan u kršćanskom pamćenju upravo po činu kojim je stupio uz drugoga osuđenika.

Razlikovni dodatak „Rimski” važan je jer se u svetačkoj predaji pojavljuje i drugi Adauktus: mučenik povezan s Efezom i svetom Kalistenom, za kojega se navodi da je bio oženjen i otac te da je stradao pod carem Maksiminom. Rimski Adauktus, Feliksov suputnik i supatnik, nije ta osoba.

Feliksov put prema pogubljenju

Kasna Djela mučenika pripovijedaju da je Feliks bio rimski svećenik kojemu je naređeno žrtvovati poganskim bogovima. Po toj pripovijesti rimski ga je prefekt odveo do hramova Serapisa, Merkura i Dijane. Kada se Feliks pomolio, kipovi su se srušili i razbili, nakon čega je osuđen na smrt.

Dok su ga vodili na pogubljenje, pristupio mu je nepoznat čovjek. Ispovjedio je da je kršćanin i time svjesno prihvatio istu osudu. Feliks i novopridošli vjernik potom su zajedno obezglavljeni. Kršćanska ih je zajednica zajedno pokopala, a anonimnog je mučenika nazvala Adauktusom jer je bio pridodan Feliksu.

Ta je pripovijest živopisna, ali njezine pojedinosti ne pripadaju jednako čvrstoj povijesnoj jezgri kao drevnost štovanja. Djela su zabilježena u Adonovu martirologiju, mnogo stoljeća nakon vremena u koje smještaju događaj. Istraživači ih drže legendarnom razradom pogrešno protumačena natpisa pape Damaza. Prefekt imenom Drak, kojemu tekst pripisuje presudu, nije potvrđen među rimskim prefektima. U pripovijest su upletene i druge osobe imenom Feliks, uključujući svetoga Feliksa iz Nole, premda ne pripadaju životu ovoga mučeničkog para.

Zbog toga nije moguće povijesno potvrditi rušenje kipova, navedene hramove, ime suca ni sve rodbinske veze koje Djela opisuju. Opreznije je razlikovati jezgru predaje — zajednički spomen Feliksa i Adauktusa kao rimskih mučenika — od kasnijega pripovjednog okvira koji je nastojao podrobnije opisati njihovo stradanje.

Zajedničko mučeništvo

Adauktus se u predaji ne pojavljuje kao čovjek koji je slučajno zahvaćen progonom. Njegov je čin prikazan kao javno i svjesno pristajanje uz Feliksa upravo kada je takvo zajedništvo vodilo u smrt. Predaja mu ne pripisuje dug govor, čudotvorno izbavljenje ni položaj u zajednici. Pamti ga po kratkoj ispovijesti pripadnosti Kristu i po ustrajnosti do pogubljenja.

Zato se Feliksov i Adauktusov spomen ne može posve razdvojiti. Adauktusovo predano ime označuje odnos: on je onaj koji je pridodan Feliksu. Zajednička smrt postala je i središte njihova zajedničkog štovanja. Njihov se spomendan 30. kolovoza tradicionalno slavi kao spomen svetih Feliksa i Adauktusa.

U kršćanskom razumijevanju njihova predaja svjedoči i o zajedništvu mučenika. Feliks na putu prema smrti nije ostao sam, a nepoznati vjernik nije ostao bez imena u pamćenju Crkve. Povijesna šutnja o Adauktusovu ranijem životu ne dopušta da mu se pripisuju nepoznati pothvati, ali snažno usmjerava pozornost na odluku po kojoj je zapamćen.

Grobovi uz Ostijsku cestu

Staro štovanje Feliksa i Adauktusa potvrđeno je neovisno o povijesnoj vrijednosti kasnih Djela. Njihov se spomen nalazi u starim martirologijima i u Sakramentaru Grgura Velikoga. To pokazuje da rimska kršćanska zajednica nije tek u srednjem vijeku počela častiti taj mučenički par.

Njihovi su se grobovi nalazili u katakombi Komodile uz Ostijsku cestu, nedaleko od bazilike svetoga Pavla izvan zidina. Nad grobovima je podignuta crkva, koju je poslije obnovio papa Lav III. Svetište je tijekom vremena palo u zaborav, a njegovi su ostatci ponovno istraživani početkom XX. stoljeća. Veza njihova kulta s određenim grobnim mjestom u Rimu čvršća je povijesna točka od pojedinosti o suđenju sačuvanih u legendarnim Djelima.

Predaje o relikvijama poslije se granaju u više smjerova. Prema jednoj, papa Lav IV. oko 850. darovao je relikvije Irmengardi, ženi cara Lotara I., koja ih je položila u opatiji kanonisa u Eschauu u Elzasu. Drugi ih zapisi povezuju s katedralom svetoga Stjepana u Beču, kamo su navodno donesene 1361., te s Anjouom, Kölnom i opatijom Andechs. Te se tvrdnje ne mogu jednostavno međusobno uskladiti, pa ih valja razumjeti kao različite mjesne predaje, a ne kao jedinstveno potvrđen slijed prijenosa.

Trajnost drevnoga spomena

Adauktusovo štovanje pripada vremenu prije suvremenih kanonskih postupaka proglašenja svetaca. Njegov svetački naslov počiva na drevnom i trajnom crkvenom kultu rimskih mučenika. Predaja ga časti i u Katoličkoj i u Istočnoj pravoslavnoj Crkvi, uvijek u bliskoj vezi s Feliksom.

Njihov je zajednički spomen nadahnuo i crkvenu umjetnost. Carlo Innocenzo Carlone u XVIII. je stoljeću naslikao Proslavu svetih Feliksa i Adauktusa za kupolu crkve u mjestu San Felice del Benaco na Gardskom jezeru. Takvi prikazi svjedoče o dugoj prisutnosti njihova imena u pobožnosti, ali ne dopunjuju praznine u povijesnim podatcima o Adauktusovu životu.

Lik svetoga Adauktusa Rimskoga zato ostaje istodobno skroman i upečatljiv. Ne znamo ime koje je nosio prije posljednjega puta, ni odakle je došao, ni kakvu je službu obavljao. Znamo kako ga je predaja zapamtila: kao nepoznatog kršćanina koji je u odlučujućem trenutku izišao iz mnoštva, pridružio se osuđenomu svećeniku i zajedno s njim dovršio svjedočanstvo mučeničkom smrću.