Sveti Adam, tremitski opat

Sveti Adam, tremitski opat, bio je talijanski benediktinac iz XI. stoljeća i poglavar opatije Santa Maria a Mare na otoku San Nicola u Tremitskom otočju. Rođen je oko 990. u Petaziju, današnjem Petacciatu, a kršten u obližnjem Guglionesiju. Pamti se po upravljanju otočnom opatijom i obrani njezine samostalnosti na saboru u Melfiju 1059. Nakon smrti njegove su relikvije prenesene u Guglionesi, čijim je zaštitnikom proglašen. Ondje se njegov spomendan slavi 3. lipnja.

Adam, a ne „Adamo Abate”

U talijanskim zapisima svetac se pojavljuje kao Adamo Abate. Riječ abate znači opat i nije njegovo prezime. Njegovo ime na hrvatskom stoga glasi Adam, a razlikovni naslov „tremitski opat” povezuje ga sa službom po kojoj je ostao zapamćen. Naziva se i Adamom iz Guglionesija zbog grada u kojem je kršten, u koji su poslije prenesene njegove relikvije i koji ga štuje kao zaštitnika.

Taj je dodatak važan jer kršćanska predaja poznaje više svetaca i blaženika imenom Adam. Tremitskoga opata ne treba poistovjetiti s blaženim Adamom iz Saksonije, Adamom iz San Sabine, Adamom iz Cantalupa in Sabina, Adamom od Adamija, Adamom iz Ferma ni svetim Adamnanom iz Ione. Njegov prepoznatljiv životni okvir čine Petacciato, Guglionesi, benediktinska opatija na Tremitima i prijenos relikvija 1102.

Od Petazija do Guglionesija

Adam je prema sačuvanoj predaji rođen oko 990. u Petaziju, naselju koje se danas zove Petacciato, u talijanskoj pokrajini Molise. Kršten je u Guglionesiju, gradu s kojim će njegovo ime ostati trajno povezano. O njegovoj obitelji, djetinjstvu i školovanju nema podrobnijih pouzdanih vijesti.

Stupio je među benediktince i položio redovničke zavjete. Izvori ne opisuju kada je ni u kojem samostanu započeo monaški život, ali ga sredinom XI. stoljeća smještaju na čelo opatije Santa Maria a Mare. Opatija se nalazila na otoku San Nicola, jednom od Tremitskih otoka u Jadranskome moru, uz obalu Apulije.

Samostan na otoku nije bio izdvojen iz zbivanja južne Italije. Otočni položaj donosio je posebne zahtjeve uprave i opskrbe, a crkveni se život odvijao među različitim političkim i redovničkim utjecajima. Adamova je služba zato uključivala i duhovno vodstvo zajednice i brigu za njezin položaj među moćnijim ustanovama.

Opatija Santa Maria a Mare

Kao opat, Adam je upravljao zajednicom Santa Maria a Mare približno sredinom XI. stoljeća. Lokalna predaja pripisuje mu zasluge za to što je opatija postala središtem kulture te građanske i vjerske obnove. Opseg toga djelovanja nije moguće podrobnije rekonstruirati.

Ipak, sama činjenica da je opat sudjelovao na važnom crkvenom saboru pokazuje da njegova služba nije bila samo unutarnja samostanska dužnost. Adam je predstavljao zajednicu koja je imala vlastitu povijest, dobra i prava te je nastojala očuvati samostalnost.

U benediktinskoj predaji opat je otac samostanske zajednice. Odgovoran je za redovnički život, stegu, bogoslužje i dobra povjerena samostanu. O Adamovu svakodnevnom načinu upravljanja nisu sačuvane pojedinosti, pa mu se ne mogu pripisivati određene kreposti, pothvati ili čudesa koja izvori ne navode. Njegov se povijesni trag najjasnije vidi u obrani opatije i u štovanju koje se poslije razvilo u Guglionesiju.

Sabor u Melfiju

Godine 1059. Adam je sudjelovao na saboru u Melfiju. Ondje je autoritativno branio autonomiju tremitskoga samostana od opatije Montecassino, jednoga od najuglednijih i najutjecajnijih benediktinskih središta zapadnoga kršćanstva.

Spor nije bio tek pitanje osobnoga prestiža dvojice opata. Samostalnost je određivala tko ima vlast nad zajednicom, njezinim dobrima i unutarnjim životom. Adamov nastup u Melfiju pokazuje ga kao poglavara spremna zastupati prava samostana koji mu je bio povjeren.

U jednom se kasnijem prikazu Adamu pripisuje i promicanje ujedinjenja južne Italije pod Rogerom II. Sicilskim. Ta tvrdnja nije kronološki moguća: Roger II. rođen je tek oko 1095., desetljećima nakon Adamove smrti. Možda je riječ o zamjeni osobe ili o kasnijem povezivanju s političkim procesima koji su se nastavili nakon Adamova vremena; ona stoga ne svjedoči o Adamovu djelovanju.

Smrt i prijenos relikvija

Adam je umro 3. svibnja. Godina smrti nije jednako zabilježena u svim podatcima. Jedna predaja smješta je između 1060. i 1070., dok drugi zapis navodi 1072. Zbog toga je najsigurnije reći da je umro 3. svibnja, oko početka sedamdesetih godina XI. stoljeća.

U lipnju 1102., približno jednu generaciju nakon njegove smrti, njegove su relikvije prenesene iz crkve svetoga Pavla u Petacciatu u Guglionesi. Predaja taj prijenos opisuje kao odnošenje ili krađu relikvija. U srednjovjekovnom kršćanskom svijetu prijenos svetačkih relikvija bio je važan javni čin kojim se učvršćivalo mjesto štovanja. U Guglionesiju je Adam proglašen gradskim zaštitnikom, a njegove su relikvije pohranjene u crkvi Santa Maria Maggiore.

Prijenos iz 1102. katkad se opisuje kao Adamova beatifikacija. Takav izraz treba razumjeti u okviru staroga kulta, a ne kao suvremeni kanonski postupak s formalnim dekretom. Njegovo je štovanje nastalo prije uređenih novovjekih postupaka proglašenja blaženih i svetih. Zbog toga se u različitim zapisima pojavljuje kao sveti Adam ili blaženi Adam iz Guglionesija, dok se mjesna predaja služi svetačkim naslovom.

Izgubljene relikvije i živo štovanje

Relikvije su stoljećima bile čuvane u crkvi Santa Maria Maggiore. Nestale su kada je crkva stradala u turskom paležu u XVI. stoljeću. Gubitak relikvija nije ugasio Adamovu uspomenu u Guglionesiju. Grad ga je nastavio častiti kao svojega zaštitnika.

Njegova se godišnja svetkovina održava tri dana, od 2. do 4. lipnja, a središnji je spomendan 3. lipnja. Taj se datum razlikuje od 3. svibnja, navedenoga kao dan smrti. Sačuvani podatci ne objašnjavaju pouzdano zašto su dva datuma odvojena, pa ih ne treba nasilno izjednačavati niti pretpostaviti da je jedan samo prepisivačka pogreška.

Mjesno štovanje sačuvalo je Adamovo ime i nakon nestanka njegovih zemnih ostataka. Ono povezuje Petacciato, mjesto njegova rođenja i prvotni počinak, s Guglionesijem, mjestom krštenja, prijenosa relikvija i trajne zaštitničke uspomene. Tremitska opatija ostaje treće žarište njegova života: ondje je kao redovnik i opat obavljao službu po kojoj ga povijest najjasnije poznaje.

Spomen benediktinskoga poglavara

O svetom Adamu nije sačuvan opsežan životopis. Ne znamo njegove osobne riječi, pojedinosti molitvenoga života ni svakodnevne odnose sa subraćom. Njegov se lik ipak razabire u nekoliko čvrstih točaka: bio je benediktinac, vodio je otočnu opatiju Santa Maria a Mare, branio njezinu samostalnost u Melfiju i nakon smrti postao zaštitnikom Guglionesija.

U tim se podatcima prepoznaje služenje koje povezuje samostan i grad, povučeni redovnički život i javnu odgovornost. Adamov se spomen nije održao zbog bogate zbirke legendi, nego zahvaljujući zajednicama koje su pamtile njegova mjesta, njegovu službu i njegove relikvije. Svetkovina u Guglionesiju i danas u jednome imenu povezuje obalu Molisea s otočnim benediktinskim samostanom na Tremitima.