Sveti Adam i Sveta Eva

Sveti Adam i sveta Eva biblijski su praroditelji ljudskoga roda. Knjiga Postanka pripovijeda o njihovu stvaranju, životu u Edenu, neposluhu Božjoj zapovijedi i izgonu iz zemaljskoga raja. Njihova priča govori istodobno o dostojanstvu čovjeka stvorena od Boga, zajedništvu muškarca i žene, ranjenosti grijehom i nadi u otkupljenje. U drevnoj ih kršćanskoj predaji naslov svetih ne povezuje s novovjekim postupkom kanonizacije, nego s vrlo starim štovanjem biblijskih pravednika. Zajednički spomendan tradicionalno im se slavi 24. prosinca, na Badnjak.

Prvi čovjek i prva žena

Ime Adam u hebrejskom je povezano s riječju za čovjeka, a biblijski ga tekst rabi i kao opći naziv za ljudsko biće i kao osobno ime prvoga čovjeka. Pučka etimologija dovodi ga u vezu s hebrejskom riječju adamah, zemlja, jer Postanak opisuje kako Bog oblikuje čovjeka od zemaljskoga praha. Ta je slika postala trajnim podsjetnikom da čovjek, premda obdaren osobitim dostojanstvom, ostaje zemaljsko stvorenje koje život prima od Boga.

Eva je ime koje Adam daje prvoj ženi. Povezuje se sa životom i njezinim majčinstvom, zbog kojega je predaja naziva pramajkom čovječanstva. Postanak pripovijeda da je Bog ženu sazdao od čovjekova rebra. Kršćansko je čitanje u toj slici prepoznalo jednakost i duboko zajedništvo žene i muškarca: ona nije tuđinka pred njim, nego osoba iste ljudske naravi, pozvana s njime tvoriti zajedništvo.

Biblijski izvještaji o stvaranju ne nude životopis u današnjem povijesnom smislu. Ne navode povijesno provjerljive datume ni zemljopisne podatke o rođenju i smrti Adama i Eve. Govore jezikom početaka te odgovaraju na dublja pitanja o Bogu, čovjeku, svijetu, slobodi i grijehu. Zbog toga se Eden ili zemaljski raj ne može u njihovu životopisu prikazivati kao mjesto potvrđeno suvremenom zemljopisnom metodom.

Život u Edenu

Bog je, prema Knjizi Postanka, prve ljude smjestio u edenski vrt. Ondje im je povjerio da vrt obrađuju i čuvaju. Čovjekov odnos prema stvorenomu svijetu tako je od početka prikazan kao primljena odgovornost: zemlja mu nije dana za samovolju, nego kao prostor života i služenja.

Adam i Eva u vrtu žive u blizini Boga i međusobnom skladu. Njihova golotinja u biblijskom opisu još nije obilježena stidom. Sloboda koju su primili ima i granicu, izraženu Božjom zapovijedi da ne jedu sa stabla spoznaje dobra i zla. Zapovijed pokazuje da čovjek nije izvor dobra i zla niti sam sebi daje život.

U pripovijest zatim ulazi zmija, koja dovodi u pitanje Božju riječ i pobuđuje nepovjerenje. Eva uzima plod, jede ga i daje Adamu, koji također jede. Biblijski tekst ne određuje vrstu toga ploda. Jabuka, koja se često pojavljuje na slikama Adama i Eve, pripada kasnijoj zapadnoj ikonografskoj predaji, a nije pojedinost iz samoga izvještaja Postanka.

Nakon neposluha mijenja se način na koji Adam i Eva vide sebe, jedno drugo i Boga. Skrivaju se, osjećaju stid i pokušavaju prebaciti odgovornost. Posljedice grijeha zahvaćaju njihovo zajedništvo, rad, rađanje i odnos prema zemlji. Napokon su udaljeni iz vrta. Kršćanska tradicija u tome prvom grijehu prepoznaje početak ranjenosti koja pogađa cijelo čovječanstvo, ali biblijska povijest spasenja ne završava izgonom.

Život nakon izgona

Postanak nakon Edena prikazuje Adama i Evu kao roditelje. Poimence navodi njihove sinove Kajina, Abela i Šeta, a poslije govori i o drugim sinovima i kćerima. Zato ih nije precizno predstavljati samo kao roditelje trojice sinova, iako su upravo ta tri imena nositelji glavnih pripovjednih niti prvih poglavlja.

U Kajinovu ubojstvu Abela rana grijeha ulazi i u bratske odnose. Eva nakon Šetova rođenja njegove životne početke ponovno prima kao Božji dar. Obiteljska povijest prvih ljudi tako nije uljepšana: u njoj su zajedno život, radost rođenja, ljubomora, nasilje, žalost i novi početak.

Postanak Adamu pripisuje život od 930 godina. Taj broj pripada biblijskomu rodoslovlju i njegovu načinu govora o pradavnim naraštajima; nije povijesno potvrdiv datum u suvremenom smislu. O Evinoj smrti biblijski tekst ne donosi usporediv podatak. Kasnija židovska i kršćanska apokrifna književnost razvila je brojne priče o životu prvih roditelja nakon izgona i o njihovoj smrti, ali takve predaje ne treba izjednačavati s izvještajem Svetoga pisma.

Adam i Krist

Novi zavjet vraća se Adamu kada govori o čovječanstvu i Kristovu djelu. Evanđelist Luka u Isusovu rodoslovlju vodi niz naraštaja sve do Adama. Apostol Pavao Adama naziva pralikom Onoga koji ima doći te ga uspoređuje s Kristom. U toj usporedbi neposluh prvoga čovjeka stoji nasuprot Kristovoj poslušnosti i djelu spasenja.

Ta je veza presudna za kršćansko štovanje praroditelja. Adam i Eva nisu samo likovi izgubljenoga raja. Crkvena ih predaja promatra u svjetlu Kristove pobjede nad smrću. Drevna homilija za Veliku subotu, koju prenosi Katekizam Katoličke Crkve, pjesnički prikazuje Krista kako silazi među mrtve tražeći Adama, svojega praoca, te s njime i Evu izbavlja iz okova smrti. Krist je u toj snažnoj slici istodobno njihov Bog i potomak po ljudskoj naravi.

Velikosubotnja predaja ne poriče ozbiljnost njihova neposluha, nego naviješta da posljednja riječ nije izgon, nego Božji silazak čovjeku. Praroditelji tako u kršćanskom sjećanju stoje na početku i stvaranja i povijesti spasenja: po njima se pamti pad, a u Kristovu traženju Adama i Eve slavi se otkupljenje ljudskoga roda.

Drevno štovanje i Badnjak

Adam i Eva štuju se kao sveti praroditelji na temelju drevne predaje, a ne zato što bi prošli suvremeni postupak beatifikacije ili kanonizacije. Njihov tradicionalni zajednički spomendan 24. prosinca povezuje početak ljudske povijesti s neposrednom pripravom za Kristovo rođenje. Na Badnjak se tako jedan uz drugi pojavljuju prvi Adam, po kojemu se pamti čovjekov pad, i Krist, novi Adam, čije rođenje otvara put obnove.

Taj je spomen prisutan u tradicionalnim katoličkim kalendarima i martirologijskoj predaji, ali u današnjem Rimskom misalu na Badnjak nemaju zasebnu vlastitu misnu službu. Istočne crkvene predaje svete praroditelje spominju u Nedjelju Svetih Praroditelja prije Božića. Različiti kalendarski oblici izražavaju istu povezanost biblijskih pravednika s Kristovim dolaskom.

U pučkoj se predaji Adam i Eva navode kao zaštitnici vrtlara i krojača. Vrtlari se lako povezuju s edenskim vrtom koji je čovjeku povjeren na obrađivanje i čuvanje, a krojači s lišćem kojim su prvi ljudi nakon grijeha pokušali pokriti svoju golotnju. To zaštitništvo pripada pučkoj pobožnosti, a ne središtu njihova liturgijskog spomena.

Praroditelji u kršćanskoj umjetnosti

Malo je biblijskih parova ostavilo tako dubok trag u umjetnosti kao Adam i Eva. Već se u ranokršćanskom fresko-slikarstvu i na sarkofazima pojavljuju prizori stvaranja čovjeka i prvoga grijeha. Srednji vijek razvio je čitave cikluse: stvaranje Adama i Eve, kušnju uz stablo, izgon iz zemaljskoga raja, njihov rad izvan Edena i Adamovu smrt.

Njihovi likovi nalaze se na crkvenim portalima i u rukopisnim minijaturama, a među umjetnicima koji su ih prikazivali ističu se Masaccio, Michelangelo, Lucas Cranach stariji i Peter Paul Rubens. U hrvatskoj umjetničkoj baštini Adam i Eva pojavljuju se i na Radovanovu portalu trogirske katedrale. Umjetnička djela često rabe simbole koje biblijski tekst ne opisuje izravno, osobito jabuku, pa ikonografiju valja razlikovati od samoga teksta Postanka.

Njihova trajna prisutnost u umjetnosti ne proizlazi samo iz dramatičnosti kušnje i izgona. U Adamu i Evi svaki naraštaj prepoznaje pitanja o ljudskom podrijetlu, slobodi, odgovornosti, uzajamnosti žene i muškarca, krhkosti obitelji i čežnji za izgubljenim zajedništvom s Bogom.

Zajednička uspomena

Adama se kao praoca poštuje i u židovskoj predaji, dok islamska predaja poznaje Adema i Havvu. Kršćanski spomen Adama i Eve ima vlastito središte u Kristovu otkupiteljskom djelu. Biblijska ih pripovijest predstavlja zajedno u stvaranju, zajedništvu, kušnji, padu, roditeljstvu i nadi spasenja.

Njihov spomendan neposredno prije Božića sažima dugu povijest u jednu snažnu sliku. Na pragu proslave Kristova rođenja Crkva se spominje prvih roditelja i cijeloga čovječanstva kojemu je potreban Spasitelj. Adam i Eva ostaju znak istine o čovjeku koji je stvoren za zajedništvo s Bogom, ali je ranjen vlastitim neposluhom — i znak nade da ga Bog u toj ranjenosti ne napušta.