Sveti Adalgar, bremenski nadbiskup

Sveti Adalgar bio je treći bremenski nadbiskup i nasljednik svetoga Rimberta. Potekao je iz kruga benediktinske opatije Corvey, a u crkvenu službu na europskome sjeveru ušao je kao mladi đakon i Rimbertov pratilac. Nadbiskupijom je upravljao od 11. lipnja 888. do smrti 9. svibnja 909., u razdoblju ratne nesigurnosti i zamršenih prijepora oko crkvene pripadnosti Bremena. Spomendan mu je 29. travnja.

Iz Corveya u sjevernu misiju

O Adalgarovu rođenju i mladosti nema pouzdanih podataka. Prvi ga put susrećemo 865., kada je već bio đakon povezan s benediktinskom opatijom Corvey. Te je godine Rimbert bio određen za nasljednika Ansgara, prvoga hamburškog nadbiskupa. Opat Corveya povjerio mu je Adalgara kao pratioca.

Tako je Adalgar ušao u djelo koje je nadilazilo granice jedne biskupije. Hamburška je crkvena stolica bila povezana s misijskim nastojanjima među sjevernim narodima, dok je Bremen pružao čvršće uporište za crkvenu upravu. Adalgar je godinama djelovao uz Rimberta, upoznajući i misijske potrebe i osjetljivu crkvenu organizaciju toga područja.

Potkraj Rimbertova života posvećen je za biskupa kako bi mu pomagao. Nakon Rimbertove smrti naslijedio ga je 11. lipnja 888. Time je postao treći bremenski nadbiskup, noseći službu oblikovanu ranijom povezanošću Hamburga i Bremena.

Pastir u nemirnome vremenu

Adalgarova se uprava odvijala u doba političkih lomova i ratnih opasnosti. Normanski su napadi dugo pogađali sjeverne krajeve. Pobjeda kralja Arnulfa nad Normanima 891. donijela je njegovoj biskupiji stanovito olakšanje, ali nije uklonila širu nesigurnost. Za vladavine Ludovika Djeteta, od 900. do 911., Adalgarovo je područje manje stradalo od mađarskih provala nego krajevi južnije i istočnije, no opći je nered ipak sputavao crkveno djelovanje.

Zbog takvih prilika Adalgar je mogao učiniti malo u sjevernim kraljevstvima koja su se smatrala dijelom njegova misijskog područja. Njegova služba zato nije obilježena velikim novim pothvatima, nego ustrajnim čuvanjem povjerene crkvene zajednice u okolnostima koje su ograničavale njezin doseg.

U drugoj polovici svoje približno dvadesetogodišnje uprave Adalgar je zbog starosti i slabosti trebao sve veću pomoć. Za pomoćnoga biskupa dobio je Hogera, također redovnika iz Corveya. Poslije je pet susjednih biskupa bilo zaduženo pomagati mu u metropolitanskim dužnostima. Ti podatci pokazuju koliko je uprava prostranim i nesigurnim područjem nadilazila snage jednoga čovjeka, osobito u njegovim poznijim godinama.

Spor oko Bremena, Hamburga i Kölna

Najjasnije zabilježen izazov Adalgarove službe bio je prijepor o crkvenom položaju Bremena. Bremen je prvotno pripadao crkvenoj pokrajini Köln. Nakon ponovne uspostave hamburške nadbiskupije 848. taj je odnos promijenjen, a papa Nikola I. 864. potvrdio je povezanost Bremena s Hamburgom.

Kölnski nadbiskup Hermann ponovno je otvorio pitanje 890. U pismu papi Stjepanu V. zahtijevao je da hamburški nadbiskup, budući da je ujedno bremenski biskup, bude podložan Kölnu. Nije riječ bila samo o naslovu: odlučivalo se o crkvenoj jurisdikciji, sudjelovanju na pokrajinskim sinodama i budućem ustroju misijskoga područja.

Tijek spora nije u svim pojedinostima jasan. Papa Stjepan pozvao je obje strane u Rim. Adalgar je došao osobno, dok je Hermann poslao zastupnike čije vjerodajnice nisu bile prihvaćene kao zadovoljavajuće. Papa je potom predmet povjerio reimskom nadbiskupu Fulku, koji je o njemu trebao odlučivati na sinodi u Wormsu. Stjepan je, međutim, umro prije završetka postupka.

Njegov nasljednik, papa Formoz, povjerio je istragu sinodi održanoj 892. u Frankfurtu pod vodstvom mainškoga nadbiskupa Hattona. Na temelju njezina izvješća odlučio je da Bremen ostane sjedinjen s Hamburgom dok Hamburg nema sufraganskih biskupija. Ako takve biskupije budu ustanovljene, Bremen se imao vratiti Kölnu. Hamburški je nadbiskup u međuvremenu trebao sudjelovati na kölnskim pokrajinskim sinodama, ali time nije priznavao svoju podložnost Kölnu.

Takvo je rješenje očuvalo hamburgško-bremensku povezanost za Adalgarova života, ali je ujedno pokazalo da pitanje nije bilo jednostavno ni konačno riješeno. Adalgar je u sporu branio crkveni poredak koji je naslijedio od Rimberta i ranije papinske potvrde.

Sačuvani spomen

O Adalgarovu osobnom karakteru sačuvano je malo. Na temelju načina na koji o njemu govore Rimbertov životopisac i kroničar Adam iz Bremena zaključivalo se da je posjedovao stanovitu odlučnost, premda možda nije imao snagu koju su zahtijevale osobito teške prilike njegova vremena. Takvu prosudbu valja primiti oprezno: izvori ne pružaju dovoljno pojedinosti za cjelovit portret njegove osobe.

Umro je 9. svibnja 909., nakon više od dvadeset godina nadbiskupske službe. Njegov spomendan slavi se 29. travnja, pa dan liturgijskoga spomena nije jednak zabilježenomu datumu smrti.

Adalgarov život ostao je nerazdvojno povezan s djelom Ansgara i Rimberta te s benediktinskim Corveyem, iz kojega su dolazili crkveni ljudi spremni služiti sjevernim krajevima. Njegova važnost ne počiva na mnoštvu sačuvanih osobnih zgoda, nego na dugoj vjernosti povjerenoj službi: najprije uz Rimberta, zatim kao njegov pomoćnik i naposljetku kao nasljednik koji je u nesigurnu vremenu čuvao zajedništvo Hamburga i Bremena.