Sveti Adalbert Magdeburški

Sveti Adalbert Magdeburški bio je benediktinac, misionarski biskup i prvi nadbiskup Magdeburga. Rodio se oko 910., možda u Alzasu ili Lotaringiji. Služio je na dvoru Otona I., 961. krenuo u neuspjelu misiju u Kijevsku Rus, a 968. preuzeo novu magdeburšku nadbiskupiju, iz koje se razvijalo misijsko djelovanje među polapskim Slavenima. Umro je 20. lipnja 981. u Zscherbenu kraj Merseburga. Spomendan mu je 20. lipnja.

Od kraljevske kancelarije do samostana

O Adalbertovu podrijetlu nema sigurnih podataka. Rodio se oko 910., a kao moguća područja njegova rođenja navode se Alzas i Lotaringija. Ni pojedinosti o njegovoj obitelji i ranoj izobrazbi nisu sačuvane. U povijesni zapis ulazi kao obrazovan klerik sposoban za rad u crkvenoj i vladarskoj kancelariji.

Oko 950. sastavljao je isprave za kölnskoga nadbiskupa. Od 953. do 958. djelovao je kao bilježnik Otona I. Velikoga, njemačkoga kralja koji je poslije okrunjen za cara. Takva služba nije bila tek pisarski posao. Zahtijevala je poznavanje latinskoga, pravnih obrazaca i crkveno-političkih prilika, a Adalberta je dovela u blizinu odluka koje su oblikovale tadašnje Carstvo.

Godine 959. stupio je među benediktince u samostanu svetoga Maksimina u Trieru. Time nije nestala njegova povezanost s vladarskim dvorom, ali je njegov život dobio jasnu monašku pripadnost. Upravo su se u njemu poslije spojili redovnička disciplina, iskustvo kancelarije, biskupska služba i misionarski poziv.

Poslanje u Kijevsku Rus

Kijevska kneginja Olga, koja je primila kršćanstvo, obratila se Otonu I. sa zamolbom da joj pošalje biskupa i misionare. Za tu je zadaću izabran Adalbert. Posvećen je za misionarskoga biskupa te je 961. krenuo prema Kijevskoj Rusi.

Ondje ga nisu dočekale prilike kakvima se nadao. U vrijeme njegova dolaska vlast je preuzeo Olgin sin Svjatoslav, pa misija nije imala potrebnu političku potporu. Adalbert nije uspio uspostaviti trajnu crkvenu zajednicu. Jedan prikaz navodi i da su njegovi pratioci bili ubijeni, dok se on jedva spasio; budući da raspoloživa građa za tu pojedinost nema neovisnu potvrdu, sigurno se može reći tek da je pothvat završio neuspjehom i opasnim povratkom. Adalbert se 962. vratio na Zapad.

Neuspjeh njegove misije nije značio kraj kršćanstva u Kijevskoj Rusi. To će se područje nekoliko desetljeća poslije, u drukčijim okolnostima, čvrsto povezati s kršćanskim Istokom i Carigradom. Adalbertov kratki boravak pripada ranijoj etapi, kada smjer crkvenoga razvoja toga prostora još nije bio konačno određen.

Nakon povratka boravio je na kraljevskom dvoru u Mainzu. Njegovo iskustvo putovanja na istok, premda nije donijelo očekivani uspjeh, učinilo ga je jednim od rijetkih zapadnih crkvenih ljudi njegova vremena koji su osobno upoznali teškoće misije među istočnoeuropskim narodima.

Opat i čuvar povijesnoga pamćenja

Godine 966. Adalbert je postao opat benediktinskoga samostana u Wissembourgu u Alzasu. Ondje se zauzimao za obrazovanje redovnika. Njegova ranija kancelarijska izobrazba i iskustvo upravljanja sada su služili monaškoj zajednici.

S Wissembourgom je povezan i Adalbertov historiografski rad. Ne treba mu pripisivati autorstvo Reginove kronike kao da je riječ o njegovu izvornom djelu. Točnije je reći da je nastavio kroniku Reginona iz Prüma i tako njezin prikaz događaja produžio do vlastitoga vremena. Taj je nastavak važan znak njegova zanimanja za povijest Crkve i Carstva te za čuvanje pamćenja o događajima kojima je dijelom i sam svjedočio.

Prvi nadbiskup Magdeburga

Oton I. dugo je nastojao da Magdeburg postane nadbiskupsko središte za crkveno djelovanje prema slavenskim zemljama istočno od Labe. Kada je 968. uspostavljena magdeburška nadbiskupija, Adalbert je postao njezin prvi nadbiskup. Prije preuzimanja stolice otputovao je u Rim po palij, znak nadbiskupske službe i zajedništva s rimskim biskupom.

Nova nadbiskupija nije bila osnovana samo radi uređenja već postojećega crkvenog života. Imala je izrazitu misijsku zadaću. Magdeburg je trebao biti polazište za naviještanje Evanđelja među polapskim Slavenima i za izgradnju trajnijih crkvenih ustanova na istočnim rubovima Carstva. Zbog toga je Adalbert u predaji nazvan „apostolom Slavena”, a u užoj hrvatskoj predaji i „apostolom Lužičkih Srba”. Širi opis njegova rada među polapskim Slavenima bolje obuhvaća područje njegove službe.

Adalbert je u Magdeburgu povezivao pastoralnu, upravnu i obrazovnu odgovornost. Kao prvi nadbiskup morao je oblikovati ustanovu koja još nije imala dugu mjesnu predaju ni ustaljene obrasce djelovanja. Njegov je položaj uključivao brigu za crkveno uređenje, potporu misionarima i odgoj ljudi sposobnih nastaviti započeto djelo.

Pojedini kasniji prikazi pripisuju mu osnutak čitavoga niza biskupija, među njima čak i Naumburga, Meissena, Merseburga, Brandenburga, Havelberga i Poznańa. Takav popis nije pouzdan opis njegova osobnoga djela: neke su od tih stolica starije, neke su imale složeniji nastanak, a Naumburg je kao biskupsko sjedište kasniji od Adalbertove smrti. Njegova se povijesna važnost ne mora povećavati tim neodrživim pripisivanjem. Dovoljno je to što je kao prvi nadbiskup dao smjer novomu crkvenom središtu i njegovu slavenskom poslanju.

Škola i učenik koji je ponio njegovo ime

Za Adalbertova vremena Magdeburg se razvio i kao važno obrazovno središte. Uz katedralu je djelovala škola u kojoj su se obrazovali budući crkveni službenici i misionari. Upravo je ondje učio mladi Vojtěch Slavníkovec, pripadnik češke velikaške obitelji.

Vojtěch je na krizmi uzeo ime svojega učitelja Adalberta. Poslije je postao praški biskup, misionar i mučenik u Pruskoj te je u zapadnoj predaji ostao poznat kao sveti Adalbert Praški. Dvojicu svetaca zato valja jasno razlikovati: magdeburški Adalbert bio je stariji crkveni čovjek i učitelj, a praški Adalbert njegov učenik koji je preuzeo njegovo ime.

Ta veza pokazuje kako je Adalbertovo djelovanje nadilazilo neposredne rezultate pojedine misije. Pohod u Kijev nije uspio, ali je škola kojoj je dao potporu oblikovala čovjeka koji će nastaviti naviještati kršćanstvo među drugim slavenskim i baltičkim narodima. Učiteljevo ime tako je u učenikovu životu postalo znakom duhovne i misionarske baštine.

Smrt i štovanje

Adalbert je ostao na čelu magdeburške nadbiskupije do smrti. Umro je 20. lipnja 981. u Zscherbenu kraj Merseburga, za vrijeme biskupske vizitacije. Pokopan je u magdeburškoj katedrali, uz sjedište Crkve kojoj je bio prvi nadbiskup.

Štuje se kao svetac iz predkongregacijskoga razdoblja. To znači da njegovo štovanje ne potječe iz novovjekovnoga postupka kanonizacije s poznatim datumom i papinskim aktom. Zato mu ne treba pripisivati nepostojeći datum formalne kanonizacije. Njegov se spomendan slavi 20. lipnja, na dan smrti.

Adalbertov život obuhvatio je vrlo različite službe: bio je kancelarijski pisar, kraljevski bilježnik, benediktinac, misionarski biskup, opat i nadbiskup. Nije svako njegovo nastojanje donijelo brz uspjeh. Kijevska je misija propala, a rad među polapskim Slavenima odvijao se u zahtjevnim političkim i kulturnim okolnostima. Ipak, nakon povratka nije napustio povjerenu zadaću. U Magdeburgu je gradio crkveno i obrazovno središte iz kojega su drugi mogli nastaviti ono što jedan čovjek nije mogao dovršiti.