Sveti Adalbero II. Metški

Sveti Adalbero II. Metški bio je benediktinski monah i biskup na prijelazu iz X. u XI. stoljeće. Rodio se oko 958. kao sin Fridrika I., vojvode Gornje Lotaringije, i Beatrice Francuske. Školovao se u opatiji Gorze, kratko je bio povezan s biskupskom stolicom u Verdunu, a 16. listopada 984. izabran je za biskupa Metza. U svojoj je biskupiji podupirao monašku obnovu i širenje klunijevskoga utjecaja. Umro je 14. prosinca 1005. i pokopan u opatiji Saint-Symphorien u Metzu. Njegov se spomendan slavi 14. prosinca.

Podrijetlo i obrazovanje u Gorzeu

Adalbero je potjecao iz vodeće lotarinške obitelji. Njegov otac Fridrik I. bio je vojvoda Gornje Lotaringije, a majka Beatrice kći Huga Velikoga. Obiteljske veze smještale su ga blizu najutjecajnijih političkih krugova zapadnofranačkoga i lotarinškoga prostora.

Obrazovanje je primio u opatiji Gorze, jednom od važnih središta benediktinskoga monaštva i crkvene obnove u Lotaringiji. Ondje je upoznao redovnički život oblikovan molitvom, zajedničkom stegom i nastojanjem da se crkvene ustanove oslobode slabljenja discipline. To je iskustvo poslije obilježilo i njegovo biskupsko djelovanje.

Izvori Adalbera određuju kao benediktinca i monaha, premda ne donose pojedinosti o njegovim redovničkim zavjetima ili službama u Gorzeu. Njegov životni put pokazuje uobičajenu povezanost velikih opatija i biskupskih stolica u srednjovjekovnoj Lotaringiji: monaško obrazovanje pripremilo ga je za upravljanje mjesnom Crkvom.

Verdun i izbor za Metz

Adalbero je bio predložen za nasljednika Wigfrida, biskupa Verduna. Ipak, najprije je izabran Hugo II. Nakon što se Hugo poslije godinu dana odrekao stolice, Adalbero ga je naslijedio. Njegova povezanost s Verdunom bila je kratka jer se gotovo istodobno otvorila biskupska stolica u Metzu.

Biskup Dietrich I. Metški umro je 7. rujna 984. Ta je smrt promijenila Adalberov put. Dana 16. listopada iste godine izabran je za biskupa Metza, a Verdunska je biskupija pripala njegovu rođaku Adalberu II. Ardenškom. Zbog dvojice istoimenih crkvenih ljudi i brzoga slijeda događaja u nekim se prikazima stvara dojam da je Adalbero do smrti istodobno upravljao objema biskupijama. Sačuvani slijed nasljeđivanja pokazuje da je nakon izbora za Metz Verdun prešao drugomu biskupu.

Adalberov izbor označio je početak dugoga razdoblja u povijesti metske stolice. Biskupija se snažnije usmjerila na vlastiti crkveni život i udaljila od neposrednih poslova dvora. Takav razvoj ipak nije ukinuo političku ulogu biskupa. Kao svjetovni gospodari Metza, biskupi su tijekom sljedećih stoljeća često ulazili u sukobe s građanima.

Monaška obnova u biskupiji

Adalbero je u Metzu podupirao obnovu monaškoga života. Nastojao je ojačati utjecaj reforme povezane s opatijom Cluny, koja je naglašavala dosljedniji redovnički život i veću slobodu samostana od svjetovnih interesa.

U ta je nastojanja uključio i Vilima iz Volpiana, jednoga od istaknutih promicatelja monaške reforme svojega vremena. Dostupni izvori ne navode koje je pojedine samostane Adalbero povjerio njegovu djelovanju niti opisuju sve provedene promjene. Ipak, poziv takvu reformatoru pokazuje da biskup nije obnovu zadržao na općim poticajima, nego je tražio ljude sposobne urediti život zajednica.

Njegova veza s Gorzeom i potpora klunijevskom smjeru nisu bile nužno suprotstavljene. Oba su obnoviteljska kruga nastojala ojačati stegu, bogoslužje i vjerodostojnost monaških ustanova. Adalberovo djelovanje pripada širem pokretu koji je na prijelazu tisućljeća obnavljao crkveni život u Lotaringiji i susjednim krajevima.

Biskup i čovjek svoga vremena

Adalbero nije djelovao izvan političkih odnosa svojega doba. Podržavao je Henrika II., budućega cara Svetoga Rimskog Carstva, u sporovima povezanima s bračnim savezima među njegovom rodbinom. Izvor tu tvrdnju ne razrađuje dovoljno da bi se pojedini brakovi ili Adalberova točna uloga mogli pouzdano opisati.

Takva uključenost pokazuje koliko su se u biskupskoj službi toga vremena isprepletali pastoralna odgovornost, upravljanje zemljom, obiteljske veze i odnosi s vladarima. Adalbero je potjecao iz vojvodske kuće, ali je njegova trajna baština u Metzu ponajprije povezana s jačanjem crkvenoga i monaškoga života.

Thierry Luksemburški služio je kao njegov biskup pomoćnik, odnosno koadjutor. Nakon Adalberove smrti naslijedio ga je na metškoj stolici. Time je prijelaz vlasti bio pripremljen unutar same biskupije.

Smrt i spomen

Adalbero je umro 14. prosinca 1005. godine. Hrvatsko zaglavlje jednoga izvora navodi 15. prosinca, ali tijelo obaju jezičnih zapisa i njihov popis podataka slažu se oko 14. prosinca. Taj datum odgovara i njegovu spomendanu.

Pokopan je u opatiji Saint-Symphorien u Metzu. Dostupna građa ne donosi podatke o prijenosu njegovih relikvija, patronatu ili posebnim čudima. Njegov svetački status čuva stara crkvena predaja, a zaseban kataloški zapis potvrđuje upravo metskoga biskupa koji je bio povezan s Verdunom, posvećen 984. i umro 1005.

Adalbero II. ne smije se zamijeniti s Adalberom II. Ardenškim, rođakom koji je preuzeo Verdun, niti s blaženim Adalberom iz Liègea, blaženim Adalberom iz Lambacha ili svetim Adalberom Augsburškim. U ovome životopisu broj II. i pridjev Metški čuvaju njegov točan identitet.

Spomen svetoga Adalbera II. Metškoga povezan je s biskupom koji je plemićko podrijetlo i monaško obrazovanje stavio u službu mjesne Crkve. Njegova potpora obnovi samostana, suradnja s Vilimom iz Volpiana i nastojanje da metska biskupija razvija snažniji crkveni život najjasnije određuju njegovo dvadesetogodišnje biskupsko djelovanje.