Sveti Adalbero Würzburški

Sveti Adalbero Würzburški bio je jedan od istaknutih njemačkih biskupa XI. stoljeća, crkveni obnovitelj i nepokolebljiv branitelj slobode Crkve u vrijeme borbe za investituru. Rođen oko 1010. u Lambachu u današnjoj Gornjoj Austriji, odrastao je u plemićkoj obitelji povezanoj s carskim dvorom i Würzburškom biskupijom. Kao biskup obnavljao je samostane, podupirao benediktinski život i gradio crkve. Kad se sukob između pape Grgura VII. i kralja Henrika IV. zaoštrio, ostao je vjeran papi premda je zbog toga izgubio biskupsko sjedište i posljednje godine proveo u progonstvu. Umro je 6. listopada 1090. u opatiji Lambach. Crkveno štovanje koje se razvilo nakon njegove smrti papa Lav XIII. potvrdio je 1883. godine.

Od Lambacha do Würzburga

Adalbero je bio najmlađi sin grofa Arnolda II. od Wels-Lambacha i grofice Reginlindis. Rodni Lambach bio je obiteljsko sjedište, ali su ga rodbinske veze vodile i prema Würzburgu: tamošnji biskup sveti Bruno bio mu je stric. Takvo je podrijetlo Adalberu otvorilo put prema obrazovanju i visokim crkvenim službama, no njegov kasniji život pokazao je da se nije zadovoljio povlasticama svojega staleža.

Najprije se školovao u katedralnoj školi u Würzburgu, a potom je studij nastavio u Parizu. Nakon povratka postao je kanonik u Würzburgu. U to se razdoblje vjerojatno smješta i sastavljanje najstarijih sačuvanih pravila za ritmomahiju, srednjovjekovnu poučnu igru brojeva. Pravila su potpisana imenom „Asilo”, a njihovo pripisivanje Adalberu ostaje vjerojatno, ali ne i posve sigurno. Taj neobičan trag ipak odgovara slici čovjeka obrazovana u katedralnom i pariškom školskom okruženju.

Adalbero je služio i kao kapelan na dvoru kralja Henrika III. Ondje je upoznao djelovanje Crkve i Carstva iz neposredne blizine. Među njegovim prijateljima bili su Gebhard, budući salzburški nadbiskup, i Altmann, budući biskup Passaua. Sva trojica poslije su se povezala s crkvenom obnovom i otporom svjetovnomu prisvajanju crkvenih službi.

Godine 1045. Henrik III. imenovao je Adalbera nasljednikom svetoga Bruna na biskupskoj stolici u Würzburgu. Premda je do biskupske službe došao kraljevim imenovanjem, Adalbero će tri desetljeća poslije upravo u pitanju slobode crkvenih imenovanja zauzeti stajalište suprotno kraljevskoj vlasti. Njegov se odnos prema vladarskoj kući zato ne može svesti na jednostavno neprijateljstvo: godinama joj je bio blizak, služio joj kao savjetnik i posrednik, a tek je u odlučujućem sporu savjest stavio ispred političke sigurnosti.

Biskup graditelj i obnovitelj

Na biskupskoj stolici Adalbero je nastavio gradnju nove würzburške katedrale koju je započeo njegov stric Bruno. Gradnji je pridodao istočnu kriptu i istočni kor. Između 1058. i 1063. podignut je i Neumünster u Würzburgu, crkva povezana s mjestom štovanja svetoga Kilijana i njegovih drugova. Građevine nisu bile tek znak biskupskoga ugleda. U Adalberovu djelovanju gradnja, redovnička obnova i uređenje crkvenoga života tvorili su cjelinu.

Bio je u dodiru s velikim obnoviteljskim središtima u Clunyju, Gorzeu i Hirsauu. Njihov je naglasak na ozbiljnosti redovničkoga pravila, uređenoj liturgiji i oslobađanju crkvenoga života od svjetovnih interesa ostavio trag u njegovoj biskupiji. Iz Gorzea je doveo monaha Egberta, koji je preuzeo obnovu opatije Münsterschwarzach. Odatle se obnoviteljski utjecaj širio daleko izvan Franačke, sve do Harsefelda na sjeveru i Melka na istoku.

Godine 1057. Adalbero je samostan svetih Petra, Pavla i Stjepana u Würzburgu povjerio benediktincima iz Münsterschwarzacha. Posebno mu je bio važan Lambach. Njegov je otac u obiteljskom dvorcu osnovao crkvenu ustanovu, a Adalbero je 1056. započeo njezinu preobrazbu u benediktinsku opatiju. Tako je mjesto njegova rođenja postalo samostan, a poslije i njegovo posljednje utočište.

Nakon smrti Henrika III. 1056. Adalbero je češće boravio na dvoru mladoga Henrika IV., kojemu je bio kum. Uživao je ugled savjetnika i mirotvorca te sudjelovao na carskim vijećima i crkvenim sinodama. Godine 1066. u Würzburgu je predvodio obred vjenčanja Henrika IV. i Berte Savojske. S drugim je velikašima 1075. posredovao pri sklapanju mira u Speyeru. Ništa u tom trenutku nije nužno nagoviještalo koliko će se ubrzo produbiti razdor između kralja i dijela episkopata.

Borba za investituru

U središtu sukoba bilo je pitanje tko ima pravo postavljati biskupe i predavati im znakove službe. Stoljećima su vladari imali presudan utjecaj na biskupska imenovanja, a biskupi su istodobno bili crkveni pastiri i nositelji važnih političkih ovlasti. Papa Grgur VII. nastojao je osloboditi crkvene službe od takve ovisnosti i odlučno se usprotivio laičkoj investituri. Henrik IV. nije htio napustiti pravo koje je smatrao dijelom kraljevske vlasti.

Kad je spor 1076. izbio svom snagom, Adalbero je stao uz Grgura VII. Na sinodi u Wormsu kralju odani biskupi proglasili su papu svrgnutim, a papa je potom izopćio Henrika. Kraljev odlazak u Canossu 1077. donio je odrješenje, ali nije trajno riješio ni crkveni ni politički sukob. Protivnici Henrika IV. izabrali su Rudolfa Rheinfeldenskoga za suparničkoga kralja, a Adalbero ih je podupro.

Würzburg je zbog svojega položaja nadzirao važne veze između Saske i Švapske, područja snažnoga otpora Henriku. Kralj je još 1077. krenuo na grad. Kad je pridobio dio građana protiv njihova biskupa, Adalbero je morao otići. Henrik je zatim podupirao protubiskupe koji su trebali zauzeti njegovo mjesto.

Adalberov izbor nije bio kratkotrajni politički manevar. Odbijao je sporazum koji bi ga vratio na stolicu po cijenu popuštanja u pitanju koje je smatrao crkveno presudnim. Izjava koja mu se pripisuje – da bi radije umro nego popustio – sažima držanje zbog kojega su ga suvremenici mogli doživjeti i kao tvrdokorna protivnika i kao čovjeka savjesti.

Na sinodi u Mainzu 1085. kraljevska ga je strana službeno proglasila svrgnutim. Sljedeće su godine protivnici Henrika IV. nakratko ponovno osvojili Würzburg i Adalbero se vratio u grad, ali se nije uspio trajno održati. Ponovno je prognan i više se nije vratio na svoju biskupsku stolicu. Godine 1088. odrekao se aktivnoga obnašanja biskupske vlasti. I u tim je godinama nastavio služiti Crkvi: posvetio je samostan Komburg kraj Schwäbisch Halla, a 1089. sudjelovao je u osnutku opatije Zwiefalten u Švapskoj.

Posljednje godine u Lambachu

Adalbero se na kraju povukao u opatiju Lambach, nastalu u nekadašnjem obiteljskom dvorcu. Povratak na mjesto rođenja nije bio povratak plemićkoj udobnosti, nego završetak života u benediktinskoj zajednici koju je sam obnovio. Ondje je 6. listopada 1090. umro i bio pokopan u opatijskoj crkvi koju je utemeljio i posvetio.

Njegov život nije završio vidljivom političkom pobjedom. Umro je izvan biskupskoga grada, nakon dugoga sukoba u kojemu su se duhovni razlozi neprestano isprepletali s interesima kraljeva, knezova i biskupa. Upravo zato njegova postojanost ima posebnu težinu: ostao je vjeran odluci koja mu nije vratila položaj ni sigurnost.

Adalberova crkvena ostavština ipak nije ovisila samo o ishodu borbe za investituru. Katedrala i Neumünster u Würzburgu, opatije Münsterschwarzach i Lambach te njegov udio u osnutku Zwiefaltena svjedoče o desetljećima graditeljskoga i obnoviteljskoga rada. Preko redovničkih zajednica koje je podupirao njegov se utjecaj protegnuo mnogo dalje od granica vlastite biskupije.

Štovanje

U Adalberovoj austrijskoj domovini ubrzo nakon smrti počelo ga se štovati kao svetca. Njegovo je štovanje u Münsterschwarzachu potvrđeno barem od XVII. stoljeća. Papa Lav XIII. 1883. potvrdio je njegov drevni kult, čime je službeno priznata svetost koja se stoljećima čuvala u mjesnoj predaji. Njegov je spomendan 6. listopada, na obljetnicu smrti.

U Neumünsteru u Würzburgu od 1948. čuva se relikvija njegove bedrene kosti u staklenom relikvijaru koji je izradio Josef Amberg. U gradu mu je posvećena i neoromanička crkva. U ikonografiji se prikazuje kao biskup s crkvom u ruci, znakom njegove službe graditelja i obnovitelja.

U pojedinim katalozima pojavljuje se i naslov blaženoga Adalbera od Lambacha. Riječ je o istome biskupu: podudaraju se Lambach, Würzburg, vrijeme života i dan spomena. Hrvatska mjesna građa i potvrda kulta pape Lava XIII. opravdavaju naslov Sveti Adalbero Würzburški.

Adalbero ostaje svjedok razdoblja u kojemu je bilo teško razdvojiti služenje Crkvi od služenja Carstvu. Upravo u tom svijetu, u kojemu je biskup bio i pastir i važan javni čimbenik, prihvatio je gubitak vlasti kako ne bi pogazio ono što je držao slobodom Crkve. Njegova svetost ne počiva samo na jednom dramatičnom sukobu. Očituje se i u dugotrajnoj obnovi samostana, obrazovanju klera, gradnji crkava, mirotvornom posredovanju i vjernosti koja je izdržala progonstvo.