Sveti Adalbald od Ostreventa

Sveti Adalbald od Ostreventa bio je franački plemić i dvoranin kralja Klodviga II. u VII. stoljeću. Predaja ga pamti kao supruga svete Riktrude od Marchiennesa i oca četvero djece koja se također časte kao sveci. Povezuje ga s opatijom Marchiennes, brigom za siromašne i učenicima svetoga Amanda iz Maastrichta. Ubijen je 652. blizu Périgueuxa tijekom pohoda u Akvitaniju. Štuje se kao mučenik, premda okolnosti i motiv njegova ubojstva nisu povijesno sigurni. Spomendan mu je 2. veljače.

Franački plemić

Adalbald je pripadao franačkom plemstvu i bio je povezan s dvorom Klodviga II. Polagao je pravo na gospodstvo nad Douaiem, a njegova se obitelj u kasnijim zapisima povezuje s istaknutim merovinškim rodovima. Te rodoslovne veze nisu jednako pouzdane.

Kao njegova majka navodi se Gerberga, kći vojskovođe Rihomera i svete Gertrude iz Hamagea. Gertruda je u Wandignies-Hamageu, nedaleko od Douaija, osnovala ženski samostan. Albanu Butleru pripisana predaja navodi da su Adalbaldova braća bila Sigefrid, grof od Ponthieua, i Archenald, odnosno Erchinoald, majordom na dvoru Klodviga II. Povjesničarka Karine Ugé drži da su kanonici crkve Saint-Amé u Douaiu konstruirali vezu između Adalbalda i Erchinoalda kako bi ojačali vlastitu povezanost sa svetom Riktrudom. Zato se ta bratska i šira merovinška srodstva ne mogu prihvatiti kao sigurna.

Adalbald se u predaji pojavljuje i kao učenik svetoga Amanda iz Maastrichta, velikoga misionara među stanovništvom sjeverne Galije i Flandrije. Oko 630. povezuje se s osnutkom opatije Marchiennes. Dostupna građa ne razjašnjava pojedinosti njegova udjela u osnutku, ali ga smješta među laike koji su svoj društveni položaj i dobra usmjeravali prema crkvenomu životu.

Brak sa svetom Riktrudom

Tijekom vojnoga pohoda u Gaskonji Adalbald je upoznao Riktrudu, kćer Ernolda, gospodara Toulousea. Vjenčali su se unatoč protivljenju dijela njihovih obitelji. Kasnija predaja naglašava da su njezini roditelji odobrili brak, dok su mu se drugi protivili zato što je Riktruda stupila u brak s Frankom, pripadnikom naroda koji su smatrali neprijateljskim.

Njihov se brak opisuje kao sretan. Dvorac su otvarali siromašnima i obespravljenima, a pustinjak i monah sveti Rikharije navodi se kao obiteljski prijatelj. Riktruda je 643. opatiju Marchiennes pretvorila u dvostruki samostan, sa zajednicama muškaraca i žena.

Adalbaldu i Riktrudi pripisuje se četvero djece: sveti Mauront, opat u Breuilu; sveta Euzebija iz Douaija, poznata i kao Ysoie, opatica u Hamageu; sveta Adalsinda, redovnica u Hamageu; i sveta Klotsinda. Obiteljska je predaja tako povezala roditelje i djecu s monaškim zajednicama sjeverne Galije. Premda pojedine genealoške veze Adalbaldove šire obitelji ostaju osporene, brak s Riktrudom i četvero štovane djece čine postojanu jezgru njegova hagiografskog spomena.

Adalbaldov život pokazuje oblik svetosti oženjenoga laika u ranome srednjem vijeku. Nije ostao zapamćen kao biskup ili redovnik, nego kao plemić, suprug i otac čiji su dom, društveni položaj i imanje bili povezani s pomaganjem potrebitima i razvojem monaških ustanova.

Ubojstvo kraj Périgueuxa

Godine 652. Adalbald je pošao u Akvitaniju. Blizu Périgueuxa ubijen je pod nerazjašnjenim okolnostima. Kasnija je predaja pretpostavljala da su ga ubili rođaci njegove žene, još ogorčeni zbog njezina braka s Frankom. Za taj motiv nema dovoljno čvrste povijesne potvrde.

Njegovo je tijelo vraćeno u Flandriju i pokopano u opatiji Saint-Amand. Ondje je štovan kao mučenik. Takav naslov pripada staroj predaji njegova kulta, ali sačuvani podatci ne dokazuju da je ubijen izravno zbog ispovijedanja kršćanske vjere. Ni činjenica da je stradao u kraju koji tada još nije bio potpuno kristijaniziran sama po sebi ne određuje motiv ubojstva.

Adalbaldova smrt snažno je obilježila Riktrudin daljnji život. U obiteljskoj i monaškoj predaji supružnici su ostali povezani s Marchiennesom i s nizom svetaca koji su potekli iz njihova doma. Ipak, raspoloživi izvori ne donose podrobniji opis posljedica njegova ubojstva niti suvremeno svjedočanstvo o događaju.

Štovanje i prijenos relikvija

Adalbaldov se spomendan slavi 2. veljače, na dan povezan s njegovim mučeništvom. Drugi je spomen 2. svibnja, kada se obilježava prijenos njegovih relikvija u Douai 1221. godine. Taj prijenos pokazuje da je njegovo štovanje bilo živo mnogo stoljeća nakon smrti.

U novije vrijeme njegovo se ime ne navodi u liturgijskim kalendarima biskupija Cambrai i Lille. To ne briše povijesni kult, ali pokazuje da se mjesna liturgijska praksa tijekom stoljeća mijenjala.

Kataloška tradicija istu osobu prenosi u dvama zapisima: kao svetoga Adalbalda od Ostreventa i kao blaženoga Adalberta od Ostreventa. Podudaranje mjesta, imena i životnoga okvira snažno upućuje na dvostruko evidentiranje jednoga čovjeka, a ne na dvije različite osobe. Za naslov ovoga životopisa zadržava se oblik Sveti Adalbald od Ostreventa, potvrđen lokalnom životopisnom i starom kultnom predajom.

Oblici Adalbard i Adalbert ostaju korisni kao aliasi, ali povijesno i kataloški bolje potvrđen oblik glasi Adalbald. Ne treba ga poistovjetiti sa svetim Adalardom iz Corbiea niti s drugim svetima i blaženima imenom Adalbert.

U Adalbaldovu spomenu susreću se plemićka odgovornost, obiteljski život, briga za siromašne, potpora monaštvu i nasilna smrt. Povijesna poštenost ne dopušta da se nejasan motiv ubojstva pretvori u sigurnu tvrdnju o smrti zbog vjere. Njegov stari naslov mučenika ipak svjedoči kako ga je zajednica pamtila: kao čovjeka čiji su život i smrt ostali povezani s kršćanskim oblikovanjem sjeverne Galije.