Sveti Adalard iz Corbiea

Sveti Adalard iz Corbiea bio je karolinški dvoranin koji je napustio povlašten život, postao benediktinac i opat te svoje upravne sposobnosti stavio u službu samostana, siromašnih i javnoga dobra. Rodio se oko 751. ili 752. u Huiseu. Bio je opat Corbiea, dvorski savjetnik i odgojitelj mladoga Bernarda Talijanskoga, a s bratom Walom utemeljio je opatiju Corvey. Umro je početkom siječnja 827., a spominje se 2. siječnja.

Adalard je pripadao karolinškoj obitelji: otac mu je bio grof Bernard, djed Karlo Martel, stric franački kralj Pipin Mali, a Karlo Veliki bio mu je rođak. Ta mu je blizina vladarskoj kući otvorila put prema obrazovanju i visokim službama, ali ga je također izložila političkim odgovornostima i opasnostima. Njegov se život kretao između dvora i samostana, savjetovanja vladara i želje za skrovitošću.

Od carskoga dvora do Corbiea

Adalard je odrastao na dvoru Karla Velikoga u Aachenu. Obrazovao se u Palatinskoj školi, povezanoj s kulturnom obnovom karolinškoga doba, a među njegovim se učiteljima navodi glasoviti Alkuin iz Yorka. Još je mlad postao dvorski grof. Dobro je upoznao način upravljanja, dvorsku službu i odgovornost koja prati blizinu vladaru.

Oko dvadesete godine napustio je dvor i 772. stupio u benediktinsku opatiju Corbie u Pikardiji. Samostan, koji je u VII. stoljeću osnovala kraljica Batilda, bio je važno središte molitve, obrazovanja i prepisivanja knjiga. Adalardov ulazak nije bio bijeg čovjeka bez mogućnosti u svijetu: odrekao se položaja koji je već stekao kako bi prihvatio monašku poslušnost.

Želeći dublju osamu, otišao je u Monte Cassino, drevno središte benediktinskoga života. Ondje ipak nije ostao. Karlo Veliki naredio mu je da se vrati u Corbie, gdje je poslije izabran za opata. Njegova osobna želja za povučenošću tako se susrela s potrebama zajednice. Adalard je morao prihvatiti da će njegovo monaštvo uključivati vodstvo, upravu i javnu odgovornost.

Opat i kraljevski službenik

Karlo Veliki povjerio mu je visoku službu uz svojega sina Pipina, kralja Italije. Adalard je djelovao kao njegov glavni upravni suradnik i kancelar te sudjelovao u raspravama o državnim i vojnim pitanjima. Njegov monaški poziv nije uklonio sposobnosti stečene na dvoru; usmjerio ih je prema odgovornoj službi.

S Adalardom se povezuje rasprava De ordine palatii, o uređenju kraljevskoga dvora. Njegovo se autorstvo ne može jednostavno dokazivati današnjim tekstom jer je izvorna rasprava izgubljena, a njezin je sadržaj poznat preko kasnije preradbe Hinkmara iz Reimsa. Djelo ipak čuva trag upravnoga iskustva povezanoga s Adalardom i opisuje razvijen sustav dvorske organizacije i prikupljanja obavijesti potkraj Pipinove vladavine.

Kada je Pipin 810. umro u Milanu, Adalard je preuzeo skrb za njegova dvanaestogodišnjeg sina Bernarda Talijanskoga. Bio mu je odgojitelj i savjetnik u osjetljivome razdoblju nasljeđivanja vlasti. Ta će ga blizina Bernardu poslije dovesti u političku opasnost.

Progonstvo na Noirmoutieru

Bernard se 817. suprotstavio poretku cara Ludovika Pobožnoga i posegnuo za carskom krunom. Car je posumnjao da Adalard podupire mladoga vladara. Bez obzira na to koliko je ta sumnja bila utemeljena, posljedice su bile teške: Adalard je prognan na otok Noirmoutier, tada poznat i kao Hermoutier. Njegov brat Wala bio je prisiljen stupiti u samostan u Corbieu.

Adalard je u progonstvu proveo više godina. Odvojen od opatije i javnih službi, živio je upravo onu osamu za kojom je nekada težio. No ovaj put nije ju sam odabrao, nego mu je bila nametnuta političkom presudom. Predaja ga prikazuje kao čovjeka koji je i takvo razdoblje pretvorio u asketski i kontemplativni život.

Oko 821. Ludovik ga je pomilovao i vratio iz progonstva. Car ga je potom uvrstio među svoje glavne savjetnike. Povratak nije izbrisao pretrpljenu nepravdu, ali je obnovio Adalardovu javnu službu. On nije ostao vezan uz ogorčenost, nego se ponovno prihvatio odgovornosti u Carstvu i samostanskim zajednicama.

Corvey, bolnice i skrb za ljude

Adalard je obogatio knjižnicu opatije Corbie i brinuo se da samostan bude mjesto učenja. Njegova se služba nije zaustavila na knjigama i upravi. Dao je podignuti više bolnica, povezujući benediktinsko gostoprimstvo s konkretnom skrbi za bolesne i potrebite.

Godine 822. zajedno s bratom Walom osnovao je, odnosno dovršio utemeljenje opatije Corvey u Vestfaliji, nazvane Novi Corbie. Nova je zajednica prenijela monašku i obrazovnu baštinu matične opatije prema istoku. Corvey je postao carska opatija s velikim teritorijem i važnim mjestom u političkome i crkvenom životu.

Osnutak Corveya pokazuje širinu Adalardova pogleda. Nije samo čuvao već postojeći samostan, nego je pomagao zasaditi novu zajednicu koja će nadživjeti njegovo doba. U tom je pothvatu surađivao s Walom, koji je i sam nosio iskustvo dvora, prisile i monaškoga života.

Posljednje putovanje i smrt

Na povratku iz Corveya u stari Corbie Adalard se razbolio tri dana prije Božića. Umro je početkom siječnja 827. Izvori se razilaze u danu: jedan izvještaj navodi 1. siječnja, dok većina objavne predaje i njegov spomendan upućuju na 2. siječnja. Pojedini prikaz daje i 826. kao godinu smrti, ali se za kronologiju prihvaća 2. siječnja 827.

Ubrzo nakon smrti njegov učenik sveti Pashazije Radbert napisao je Život svetoga Adalarda. Biograf je poznavao čovjeka o kojemu piše i duboko ga cijenio. Njegovo djelo sačuvalo je uspomenu na opata koji je kraljevsku rodbinsku i političku moć zamijenio služenjem, a zatim se upravo zbog svojih sposobnosti morao vraćati javnim dužnostima.

Adalard se ne smije nazivati biskupom. Bio je benediktinski monah i opat, a njegove dvorske uloge bile su uloge savjetnika, upravitelja, kancelara i odgojitelja. Prikazi u odjeći koja može podsjećati na biskupsku ne mijenjaju potvrđenu crkvenu službu.

Štovanje

Adalard je čašćen zbog monaške vjernosti, mudre uprave i skrbi za ljude. Predaja uz njegov grob povezuje ozdravljenja gluhih, slijepih i hromih osoba. Zaziva ga se kod infekcija, groznice i tifusa, a časti se i kao zaštitnik vrtlara. Njegove se relikvije čuvaju u opatijskoj crkvi Saint-Pierre u Corbieu.

Papa Ivan XIX. proglasio ga je svetim 1026. godine. U pojedinim se izvorima pojavljuje 1024., ali 1026. ima jaču potvrdu za objavni podatak. Njegovo se štovanje proširilo brojnim crkvama i naseljima u Francuskoj te uz donji tok Rajne. Časte ga Katolička Crkva i Istočna pravoslavna Crkva.

Svetoga Adalarda iz Corbiea treba razlikovati od svetoga Adalarda Mlađega, drugoga redovnika povezanog s Corbieom. Ovoga Adalarda određuju karolinško podrijetlo, služba na dvoru Karla Velikoga i Pipina, progonstvo na Noirmoutieru, opatsko vodstvo Corbiea i utemeljenje Corveya.

Njegov život nije jednostavna priča o napuštanju svijeta. Dvor ga je slijedio i nakon ulaska u samostan, a Crkva i Carstvo stalno su trebali njegove darove. Adalard je učio prihvaćati i samoću i javnu odgovornost, i carevu naklonost i nepravedno progonstvo. U Corbieu i Corveyu ostavio je zajednice, knjižnice i ustanove skrbi koje su njegovu sposobnost upravljanja pretvorile u trajno služenje.