Sveti Acestes, rimski vojnik i mučenik

Sveti Acestes bio je rimski vojnik i mučenik iz I. stoljeća. Stara predaja ubraja ga među trojicu vojnika koji su apostola Pavla pratili na stratište u Rimu. Pavlovo svjedočanstvo privelo ih je kršćanskoj vjeri, a nakon njegove smrti javno su ispovjedili Krista. Zbog toga su i sami pogubljeni odrubljivanjem glave, vjerojatno oko 65. godine. Acestesov se spomendan slavi 2. srpnja.

O Acestesovu podrijetlu, obitelji i životu prije susreta s apostolom Pavlom nisu sačuvani podatci. Ne zna se kojoj je vojnoj jedinici pripadao, kakav je čin imao ni tko mu je bio zapovjednik. Predaja ga ne pamti po vojničkim uspjesima, nego po kratkome događaju u kojemu je od čuvara osuđenika postao ispovjednik iste vjere zbog koje je osuđenik išao u smrt.

Uz apostola Pavla na putu prema smrti

Acestesova mučenička pripovijest počinje dok s još dvojicom neimenovanih vojnika vodi apostola Pavla na pogubljenje. Njihova je zadaća bila izvršiti nalog vlasti i osigurati da osuđenik stigne do stratišta. Imena druge dvojice vojnika nisu poznata i nije ih opravdano dopunjavati imenima iz drugih mučeničkih predaja.

Pavao je u Rim došao kao zatočenik nakon što se, kao rimski građanin, prizvao na cara. Djela apostolska završavaju slikom apostola koji u unajmljenome stanu prima posjetitelje i naviješta kraljevstvo Božje. O njegovoj smrti ta knjiga ne pripovijeda. Crkvena predaja smješta njegovo mučeništvo u Rim, u vrijeme cara Nerona. Upravo uz završni put prema toj smrti Acestesova predaja povezuje trojicu vojnika.

Na tome putu Pavao nije prikazan kao čovjek čije je poslanje završilo izricanjem smrtne presude. I kao osuđenik ostaje apostol. Govori ljudima koji ga čuvaju i svjedoči vjeru zbog koje prihvaća smrt. Acestes i njegovi drugovi ne susreću kršćanstvo u sigurnosti crkvene zajednice, nego u čovjeku kojemu je zemaljska vlast oduzela slobodu i odredila posljednji čas.

Njihovo obraćenje povezano je s Pavlovim riječima i držanjem pred smrću. Predaja ne prenosi sadržaj njegova govora niti opisuje pojedinačan razgovor sa svakim vojnikom. Ne govori ni koliko je dugo trajala njihova pratnja. Sačuvala je jezgru događaja: apostol kojega vode u smrt svojim je svjedočanstvom pridobio ljude zadužene da ga čuvaju.

Od stražara do ispovjednika

Acestesovo obraćenje nije moglo ostati skriveno nakon što je svjedočio Pavlovu mučeništvu. On i dvojica drugova pred okupljenim su mnoštvom ispovjedili novu vjeru. Time su se javno odvojili od uloge koja im je bila povjerena i poistovjetili se s čovjekom čiju su osudu upravo vidjeli izvršenu.

Njihova ispovijest nije bila plod dugoga razdoblja priprave. Izrasla je iz susreta s Pavlom i iz njegova mučeničkog svjedočanstva. Acestes nije mogao pokazati godine kršćanskoga života, crkvenu službu ili naučavanje. Mogao je potvrditi ono što je upravo prepoznao kao istinu i prihvatiti posljedice te odluke.

Vojnici su zbog javne ispovijesti osuđeni na smrt. Pogubljeni su mačem, odnosno odrubljivanjem glave. O mjestu njihove smrti i ukopa nema sigurnih podataka. Ne zna se jesu li ubijeni odmah nakon Pavla ili nakon zasebnoga saslušanja. Predaja njihovu smrt izravno veže uz javno priznanje vjere i time dovršava preobrazbu koja je počela tijekom pratnje apostola.

Acestes je tako u vrlo kratku životopisnom prizoru prošao tri uloge. Najprije je vojnik koji izvršava zapovijed, zatim slušatelj apostolova svjedočanstva, a naposljetku mučenik koji vlastitim životom potvrđuje prihvaćenu vjeru. Njegova svetost ne počiva na velikome broju poznatih djela, nego na odlučnosti kojom je odgovorio kada je prepoznao Krista.

Pavlovo posljednje apostolsko djelo

Acestesova predaja istodobno čuva uspomenu na snagu apostolskoga svjedočanstva. Pavao, kojemu je oduzeta sloboda i koji više ne može putovati od grada do grada, i dalje naviješta. Njegova posljednja pratnja postaje posljednje misijsko polje. Ljudi koji su trebali biti samo izvršitelji presude postaju njegova braća u vjeri i uskoro dionici mučeništva.

Takav završetak odgovara cjelini Pavlova života. Apostol je i zatvore, suđenja i prisilne putove pretvarao u prilike za evanđelje. Acestes nije poznat kao učenik koji je dugo putovao s njim, nego kao obraćenik posljednjega časa njegova zemaljskog puta. Time predaja naglašava da Božja milost nije ograničena duljinom priprave ni prijašnjom životnom ulogom.

Acestesov vojnički položaj ne treba romantizirati niti dopunjavati nepoznatim pojedinostima. Njegova služba nije sveta sama po sebi, a predaja ne govori kako ju je prije izvršavao. Presudan je trenutak u kojemu prestaje biti tek dio mehanizma osude. Nakon Pavlova mučeništva slobodno izgovara vjeru koja ga izlaže istoj kazni.

Štovanje i identitet

Acestes pripada svecima predkongregacijskoga štovanja. Njegova se svetost ne veže uz kasniji formalni postupak kanonizacije, nego uz staru uspomenu na mučenika. Časti se kao laik, vojnik, obraćenik i svjedok vjere, a njegov se spomendan slavi 2. srpnja.

Ime mu se prenosi u oblicima Acestes, Acest, Acestus i Acestres. Svetoga Acestesa ne treba zamijeniti s Acestom iz antičke mitologije, kraljem Segeste poznatim iz Vergilijeve Eneide. Mitski Acest pripada književnoj predaji o trojanskome podrijetlu i nema veze s rimskim vojnikom koji se u kršćanskoj predaji obraća uz apostola Pavla.

Ne treba ga poistovjećivati ni s drugim neimenovanim ili imenovanim vojnicima iz ranokršćanskih mučeničkih pripovijesti. U Acestesovu su životopisu druga dvojica ostala bez imena. Njihovo zajedništvo u obraćenju i smrti važno je, ali ne dopušta da im se naknadno pripišu identiteti, vojne jedinice ili životni podatci koje predaja nije sačuvala.

Sveti Acestes ostaje lik gotovo bez zemaljskoga životopisa, ali s jasnim trenutkom odluke. Na put je pošao kao vojnik koji prati osuđenika, a završio ga kao čovjek koji javno ispovijeda osuđenikovu vjeru. Spomen 2. srpnja čuva uspomenu na obraćenika koji je u Pavlovoj smrti prepoznao svjedočanstvo istine i prihvatio da ga ista vjera odvede u vlastito mučeništvo.