Sveti Acepsimas iz Hnaite

Sveti Acepsimas iz Hnaite bio je biskup i mučenik u Sasanidskoj Perziji za vladavine kralja Šapura II. Kao biskup Hnaite živio je u Paki u zapadnoj Perziji. Uhićen je s drugim kršćanima jer je odbio prihvatiti zoroastrijsko štovanje, tri je godine proveo u tamnici, a 10. listopada 376. umro je nakon rastezanja i bičevanja. Njegov se spomen u grčkoj i ruskoj pravoslavnoj predaji slavi 3. studenoga.

Acepsimas pripada skupini perzijskih mučenika čija su stradanja sačuvana u sirijskoj književnosti. Ti mučenički spisi pamte kršćane koji su tijekom Sasanidskoga Carstva ubijeni zbog vjere. U središtu Acepsimasove pripovijesti nalazi se sukob između zahtjeva vlasti da iskaže štovanje prema zoroastrijskoj vjeri i njegove biskupske vjernosti Bogu Stvoritelju.

Biskup u zapadnoj Perziji

Acepsimas je bio biskup Hnaite, a prebivao je u Paki. Godina njegova rođenja, obiteljsko podrijetlo i put do biskupske službe nisu poznati. Njegov se život jasno pojavljuje tek u vrijeme progona. Tada više nije prikazan samo kao poglavar mjesne zajednice, nego kao čovjek čija odluka ima značenje za druge kršćane okupljene oko njega.

Šapur II. vladao je Perzijom u doba dugotrajnih napetosti i progona kršćana. Kršćanske su zajednice živjele u Carstvu koje je vlastiti politički i vjerski poredak povezivalo sa zoroastrijskom tradicijom. Odbijanje propisanoga štovanja moglo se zato tumačiti ne samo kao vjerski prijestup nego i kao neposluh kraljevskoj vlasti.

Acepsimas nije uhićen sam. Među njegovim su drugovima bili Josip iz Bet-Katobe, sedamdesetogodišnji svećenik, i Aitilaha iz Bet-Nuhadre, šezdesetšestogodišnji đakon. Njihove dobi i mjesta podrijetla pripadaju njima, a ne Acepsimasu. Povezuje ih zajedničko odbijanje da se odreknu kršćanske vjere i zajednička pripadnost posljednjem razdoblju progona pod Šapurom II.

Pred upraviteljem u Arbeli

Po nalogu vladara Acepsimasa su okovali i odveli pred upravitelja u Arbeli, današnjem Erbilu. Mučenička predaja razgovor između biskupa i suca sažima pitanjem zašto Acepsimas ne priznaje božanstvo sunca, kojemu se klanja velik dio Istoka. Biskup je odgovorio razlikujući stvorenje od Stvoritelja: čudio se ljudima koji stvorenomu suncu daju prednost pred Bogom koji ga je stvorio.

Taj odgovor sažima temelj njegova svjedočanstva. Acepsimas nije nijekao veličinu ni sjaj sunca, nego mu je odbio dati čast koja pripada Bogu. Vidljiva snaga stvorenja ne može zauzeti mjesto njegova Stvoritelja. Biskup je tako pred sudom ispovjedio vjeru koja se ne zaustavlja na onome što zadivljuje osjetila, nego se uzdiže prema izvoru svega stvorenoga.

Upravitelj je naredio da Acepsimasa polože na zemlju i svežu mu noge. Zatim su ga teško bičevali. Mučitelji su ga nakon toga bacili u tamnicu. Njegovo se stradanje nije završilo jednim saslušanjem ni kratkim zatvorom. Predaja govori o tri godine tamnice, tijekom kojih je ostao zatočen zbog odbijanja nametnutoga štovanja.

Mučenički spis ne prikazuje ga kao ratnika koji se oružjem suprotstavlja kralju. Njegov je otpor bio ustrajno nepristajanje da izgovori ili učini ono što bi zanijekalo njegovu vjeru. Kao biskup nije mogao drugima propovijedati vjernost Kristu, a sam pred prijetnjom priznati božanstvo stvorenomu suncu. Njegova služba i njegovo mučeništvo postali su jedna cjelina.

Tri godine tamnice i smrt

Acepsimas je tri godine proveo u zatvoru. O svakodnevici toga zatočeništva nisu sačuvane pojedinosti. Nije poznato gdje je točno bio zatvoren, tko ga je mogao posjećivati ni je li tijekom cijeloga razdoblja bio zajedno sa svojim drugovima. Duljina tamnice ipak pokazuje da njegovu smrt nije izazvao nagli sukob. Imao je vremena iskusiti dugotrajnost progona i ponovno se suočiti sa zahtjevom da popusti.

Nakon zatočeništva ponovno su ga mučili. Stavili su ga na rastezaljku i bičevali dok nije umro. Acepsimasova smrt zbila se 10. listopada 376. Njegov način smrti valja razlikovati od stradanja njegovih drugova: Acepsimas je umro od rastezanja i bičevanja, dok su Josip i Aitilaha poslije pogubljeni kamenovanjem na drugim mjestima.

Svećenik Josip odveden je u Hdajab. Prema predaji, nakon daljnjega mučenja kamenovan je u Tabahi u petak poslije Duhova 377. Đakon Aitilaha kamenovan je u Destegardu 3. studenoga iste godine. Njihova zasebna stradanja objašnjavaju zajedničko štovanje skupine, ali ne pripadaju Acepsimasovoj osobnoj kronologiji.

Uz skupinu se spominju i biskup Abdjesus te đakon Abdjesu. Perzijski mučenici tako su u liturgijskoj uspomeni okupljeni kao zajednica svjedoka, iako su bili različitih crkvenih službi, dolazili iz različitih mjesta i nisu svi umrli istoga dana ni na isti način.

Mučenički spisi i trajna uspomena

Pripovijest o Acepsimasu sačuvana je u jednom od perzijskih mučeničkih spisa na sirijskome jeziku. Ti tekstovi nisu hladni zapisnici upravnoga postupka. Pisani su kako bi sačuvali uspomenu na svjedoke vjere i ohrabrili kršćanske zajednice. Zato se pojedinosti razgovora i mučenja prenose kao mučenička predaja, s pažnjom prema njihovoj hagiografskoj svrsi.

Čvrsta jezgra te uspomene ostaje jasna. Acepsimas je bio biskup Hnaite, živio je u Paki, uhićen je pod Šapurom II., odveden pred upravitelja u Arbeli, odbio je štovati sunce kao božanstvo, tri godine proveo u tamnici te umro 10. listopada 376. nakon mučenja. Njegova smrt pripada završnici progona kršćana za Šapurove vladavine.

U njegovu odgovoru sucu kršćanska predaja prepoznaje ispovijest prvoga članka vjere: Bog je Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga. Sunce može biti znak reda i ljepote stvorenja, ali nije izvor vlastitoga postojanja. Acepsimas je tu razliku branio tijelom izloženim nasilju. Mučeništvo je zato postalo krajnji oblik njegova biskupskog poučavanja.

Spomendani u različitim predajama

Acepsimas i njegovi drugovi časte se u više crkvenih predaja. Grčka i Ruska pravoslavna Crkva slave ih punom službom 3. studenoga. Sirijska pravoslavna Crkva spominje ih 2. rujna. U rimokatoličkoj predaji njihov je zajednički spomendan 22. travnja. Aitilaha ima i zaseban pravoslavni spomen 1. rujna, što ponovno pokazuje da zajedničko štovanje ne briše osobni identitet svakoga mučenika.

U katoličkom kalendaru glavni mu je spomendan 22. travnja. Datum njegove smrti, 10. listopada 376., nije jednak liturgijskomu spomendanu, kao što je čest slučaj u starim kalendarima koji više mučenika okupljaju u zajedničko slavlje.

Svetoga Acepsimasa iz Hnaite ne treba zamijeniti s istoimenim sirijskim pustinjakom. Pustinjak pripada drugomu životnom obliku i zasebnoj hagiografskoj predaji. Ovdje je riječ o perzijskom biskupu iz Pake, zatočeniku u Arbeli i mučeniku Šapura II. Razlikovni dodatak iz Hnaite čuva upravo taj identitet.

Acepsimasova se svetost očituje u postojanosti pastira. Nije sačuvan po osnivanju ustanova ili velikome broju spisa, nego po odbijanju da Stvoriteljevu čast preda stvorenju. Tri godine tamnice i smrt pod bičevima dovršile su ispovijest koju je izrekao pred upraviteljem. Njegov spomen ostaje povezan s drugovima, ali njegovo vlastito svjedočanstvo ima jasne obrise: biskup Hnaite ostao je vjeran Bogu do smrti.