Sveti Acca iz Hexhama

Sveti Acca iz Hexhama bio je sjevernombrijski benediktinac, opat, biskup, glazbenik i promicatelj crkvene učenosti. Rodio se oko 660. u Northumbriji, a biskupijom Hexham upravljao je od 709. do 732. godine. Prijateljevao je s Bedom Časnim, podupirao pisce i učenike, obogatio knjižnicu, unaprijedio crkveno pjevanje te nastavio graditi i ukrašavati crkvu koju je započeo njegov učitelj sveti Wilfrid. Umro je 740. ili 742., a spominje se 20. listopada.

Accin život povezuje nekoliko važnih središta ranosrednjovjekovne Crkve: Northumbriju, York i Hexham na sjeveru Engleske, Kent s njegovom rimskom pjevačkom predajom, Utrecht kao središte misijskoga djelovanja te Rim, kamo je putovao uz Wilfrida. Nije ostao zapamćen samo po naslovu biskupa. Njegov je rad obuhvaćao bogoslužje, glazbu, knjige, teološko obrazovanje, graditeljstvo i njegovanje uspomene na prethodnike.

U Bosinoj i Wilfridovoj blizini

Acca je prve godine crkvene službe proveo u domu Bose, koji će postati biskup Yorka. Izvori ne opisuju točno njegovu dužnost u tom razdoblju, ali ga smještaju u sredinu u kojoj je mogao upoznati crkvenu stegu i odgovornost za zajednicu. Poslije se pridružio Wilfridu, možda već oko 678. godine, i pratio ga na putovanjima.

Wilfridov je život bio obilježen biskupskom službom, sukobima, progonstvima i putovima u Rim. Acca mu je u kasnijim godinama ostao odan pratitelj. Uz njega je upoznao širi kršćanski svijet izvan Northumbrije. Nije učio samo iz knjiga: promatrao je kako se crkvena pitanja rješavaju u susretu različitih krajeva, običaja i vlasti.

Na jednom od putovanja boravili su u Utrechtu kod svetoga Willibrorda, Wilfridova nekadašnjeg učenika. Willibrord je na europskome kopnu nastavljao misijsko djelo među poganskim narodima. Acca je o tome boravku poslije pripovijedao svojemu prijatelju Bedi. Taj susret pokazuje kako je iskustvo engleske Crkve bilo povezano s evangelizacijom kontinenta: učitelji, učenici, knjige i liturgijski običaji prelazili su more zajedno s misionarima.

Nakon drugoga puta u Rim 692. Wilfrid se vratio u Hexham. Accu je postavio za opata samostana svetoga Andrije. Time je dotadašnji pratitelj preuzeo vlastitu odgovornost za monašku zajednicu. Odanost učitelju nije ga zadržala u ulozi pomoćnika; pripremila ga je da vodi samostan i nastavi započeto djelo.

Opat i biskup Hexhama

Kada je Wilfrid 709. umro, Acca ga je naslijedio kao opat i biskup Hexhama. Biskupsku je službu obavljao marljivo i energično. Upravljao je biskupijom, brinuo se za crkvena bogoslužja i nastavio radove na crkvi. Wilfrid je postavio snažne temelje, a Acca nije dopustio da se njegovo djelo zaustavi nakon smrti osnivača. Crkvu je dalje gradio, uređivao i ukrašavao.

Za Accu ljepota crkvenoga prostora nije bila odvojena od ljepote bogoslužja. Bio je iskusan pjevač, poznavatelj Svetoga pisma i crkvenih pravila. Beda ga je cijenio upravo zbog spoja glazbene vještine, teološke učenosti i poznavanja crkvenoga običaja. Acca je znao da uredno i dostojanstveno bogoslužje ne nastaje slučajno: ono traži pouku, disciplinu, zajedničku predaju i ljude sposobne prenositi je drugima.

Zato je na sjever doveo glasovitoga pjevača Mabana. Maban je u Kentu naučio rimski način psalmodijskoga pjevanja, povezan s predajom koja se od pape Grgura Velikoga preko svetoga Augustina Canterburyjskoga ukorijenila u engleskoj Crkvi. Accin poziv nije bio tek gostovanje jednoga glazbenika. Njime je svojoj zajednici omogućio da uči bogoslužnu predaju koja je povezivala udaljene krajeve Crkve.

Crkvena glazba u njegovu djelovanju nije bila ukras pridodan molitvi. Pjevanje psalama oblikovalo je zajednicu, prenosilo biblijsku riječ i uvodilo red u zajedničko slavljenje Boga. Acca je kao biskup razumio da se vjera čuva i načinom na koji Crkva moli. Zato je podizao građevinu, uređivao bogoslužje i obrazovao pjevače kao dijelove iste pastoralne službe.

Knjižnica, učenici i prijateljstvo s Bedom

Acca je bio poznat po teološkoj knjižnici. Beda ju je smatrao velikom i iznimno vrijednom. U vremenu kada se svaka knjiga morala ručno prepisivati i kada je nabava rukopisa zahtijevala znatan trud, stvaranje knjižnice bilo je dugoročno ulaganje u život Crkve. Knjige su služile proučavanju Svetoga pisma, pouci klera, propovijedanju i čuvanju crkvene predaje.

Acca nije skupljao knjige samo radi vlastita ugleda. Dostupnim je sredstvima poticao učenike i pomagao ljudima sposobnima za književni i teološki rad. Stjepana Riponskoga, poznatoga i kao Eddius, nagovorio je da napiše život svetoga Wilfrida. Time je pridonio da se sačuva uspomena na njegova učitelja i važno svjedočanstvo o Crkvi njegova vremena.

Još je važnija bila njegova povezanost s Bedom Časnim. Acca je Bedi posuđivao građu za Crkvenu povijest engleskoga naroda. Beda mu je zauzvrat posvetio nekoliko svojih važnih djela, osobito biblijske komentare. Njihov odnos nije bio samo osobno prijateljstvo. Bio je suradnja biskupa koji pribavlja i dijeli rukopise s monahom koji ih proučava, uspoređuje i oblikuje u djela namijenjena pouci budućih naraštaja.

Od Accinih vlastitih tekstova sačuvano je samo jedno pismo upućeno Bedi. Malen broj sačuvanih spisa ne znači da je njegov doprinos knjizi bio malen. Njegova se učenost očitovala i u tome što je drugima omogućivao pisanje: stvarao je knjižnicu, skupljao građu, poticao autore i usmjeravao učenike. Neka od najvažnijih djela njegova doba nastala su uz pomoć koju je pružao.

Nejasan odlazak iz biskupije

Godine 732. Acca je prestao upravljati biskupijom Hexham. Nije poznato je li se sam povukao ili je bio protjeran. Ne zna se ni koji je događaj doveo do prekida njegove biskupske službe. Upravo zato razdoblje nakon 732. ne može se ispričati kao jedna sigurna putanja.

Hexhamska predaja kaže da je Acca postao biskup Whithorna u Gallowayu. Druga ga predaja povezuje s osnutkom biskupskoga sjedišta na mjestu današnjega St Andrewsa i tvrdi da je ondje donio relikvije prikupljene na putovanju u Rim, među njima relikvije svetoga Andrije. Treći izvještaj govori da se nakon sukoba sa sjevernombrijskim kraljem sklonio u Irsku, živio u progonstvu na udaljenoj obali, a zatim se vratio u Hexham.

Te predaje nude različite odgovore na isto prazno mjesto u njegovu životopisu. Ne potvrđuju da je Acca redom bio u Whithornu, St Andrewsu i Irskoj, pa ih ne treba slagati u jedinstveno putovanje. Svaka čuva zasebno sjećanje na njegove posljednje godine. S Accom se povezuje i crkva svetoga Andrije u Aycliffeu, za koju se govorilo da mu je nekoć bila posvećena, ali ni taj podatak ne razrješuje gdje je boravio nakon 732.

Smrt, grob i prijenosi relikvija

Acca je umro 740. ili 742. godine. Predaja čuva obje godine, premda se 742. često navodi kao godina smrti. Pokopan je u Hexhamu uz istočni zid opatije. Na čelu i podnožju groba podignuta su dva fino klesana križa. Dio jednoga križa sačuvan je do danas i ostaje opipljiv trag njegova štovanja.

U Hexhamu su ga ubrzo nakon smrti počeli častiti kao svetca. Njegove su relikvije tijekom stoljeća više puta premještane. Početkom XI. stoljeća prenio ih je Alfred od Westowa, sakristan iz Durhama. Godine 1154., tijekom obnove crkve, relikvije hexhamskih svetaca položene su zajedno u jedan relikvijar. Ponovno su prenesene 1240. godine.

Glavni Accin spomendan slavi se 20. listopada, a prijenos njegovih relikvija spominje se 19. veljače. Štuje se u Katoličkoj Crkvi i anglikanskoj tradiciji. Hexhamska opatija ostaje glavno mjesto povezano s njegovom uspomenom, životnim djelom i grobom.

Sveti Acca iz Hexhama ostavio je trag djelima koja rijetko stanu u jednu titulu. Kao opat i biskup upravljao je zajednicom; kao pjevač unaprijedio je bogoslužje; kao poznavatelj Pisma podržao je Bedin rad; kao graditelj nastavio je Wilfridovu crkvu; kao zaštitnik učenika poticao je nastanak knjiga. I kada su njegove posljednje godine obavijene različitim predajama, sigurna jezgra njegova života ostaje jasna: služio je Crkvi povezujući molitvu, znanje, umjetnost i odgovorno pastirsko vodstvo.