Sveti Abundije iz Coma

Sveti Abundije iz Coma bio je biskup, papinski izaslanik i jedan od istaknutih branitelja pravovjerna nauka o Kristu u V. stoljeću. Rodio se početkom stoljeća u Solunu, a crkvenu je službu vršio u sjevernoj Italiji i na velikim crkvenim skupovima Istoka i Zapada. Oko 448. postao je četvrti biskup Coma. Umro je 469., a njegov se spomendan slavi 2. travnja.

Abundijev život pada u razdoblje kada su se Crkva i Rimsko Carstvo suočavali s dubokim kristološkim sporovima. Pitanje nije bilo tek kojim će se riječima služiti teolozi, nego kako vjerno ispovjediti Isusa Krista: pravoga Boga i pravoga čovjeka. Abundije je u tim raspravama nastupao kao biskup i pouzdan predstavnik pape Lava Velikoga. Njegova su ga poslanstva odvela iz Coma prema Carigradu i povezala s događajima koji su vodili Kalcedonskom saboru.

Od Soluna do biskupske stolice u Comu

Abundije je rođen u Solunu, važnome gradu istočnoga dijela Rimskoga Carstva. Izvori ne navode njegovu obitelj, točnu godinu rođenja ni pojedinosti o školovanju. Njegovo podrijetlo ipak pomaže razumjeti službu koju će poslije obavljati. Dolazio je iz grčkoga jezičnog i crkvenog prostora, a postao je biskup latinskoga Zapada. Takvo ga je iskustvo činilo prikladnim posrednikom u sporovima koji su zahtijevali razumijevanje ljudi, jezika i teoloških izraza s obiju strana Carstva.

Oko 448. naslijedio je svetoga Amancija i postao četvrti biskup Coma. Grad i njegova biskupija bili su smješteni na važnome sjevernotalijanskom prostoru. Biskupska služba nije značila samo upravljanje mjesnom Crkvom. U vremenu snažnih doktrinarnih prijepora od biskupa se očekivalo da čuva predanu vjeru, poučava narod i sudjeluje u zajedničkom razlučivanju Crkve.

Abundije je tu odgovornost preuzeo u trenutku kada se spor oko nauka monaha Eutiha ubrzano širio. Eutihije je u nastojanju da naglasi jedinstvo Kristove osobe govorio na način koji je ugrožavao puno priznanje Kristova čovještva nakon utjelovljenja. Crkveni odgovor morao je istodobno sačuvati jedinstvo Krista i istinu njegovih dviju naravi, božanske i ljudske.

Poslanstvo u Carigrad

Godine 448. Abundije je bio nazočan crkvenim raspravama u Carigradu. Njegova uloga nije bila uloga promatrača koji stoji po strani. Sudjelovao je u crkvenom poslanstvu usmjerenom protiv eutihijevskoga nauka i u obrani vjere koju je papa Lav Veliki jasno izložio.

Takva je zadaća zahtijevala više od osobne učenosti. Papinski izaslanik morao je vjerno prenijeti povjerenu poruku, razgovarati s istočnim biskupima i djelovati u okolnostima u kojima su se teološka pitanja isprepletala s crkvenim i carskim interesima. Abundije je pritom služio jedinstvu Crkve: nije nastupao u svoje ime, nego kao biskup kojemu je povjerena odgovornost da između Rima i kršćanskoga Istoka prenese zajedničko ispovijedanje vjere.

U središtu spora stajala je tajna utjelovljenja. Crkva nije mogla prihvatiti govor koji bi Kristovo čovještvo sveo na privid ili ga nakon sjedinjenja s božanstvom učinio bez punoga značenja. Isto tako nije mogla govoriti o Kristu kao o dvjema odvojenim osobama. Abundijevo sudjelovanje pripada naporu da se jasno sačuva jedna osoba Isusa Krista u punini božanske i ljudske naravi.

Kalcedon i ispovijest vjere

Kalcedonski sabor 451. postao je presudan trenutak toga razlučivanja. Abundije je ondje djelovao kao predstavnik pape Lava Velikoga i aktivno se zauzeo protiv eutihijevske hereze. Sabor je ispovjedio jednoga te istoga Krista, potpunoga u božanstvu i potpunoga u čovještvu, u dvjema naravima koje se ne miješaju niti razdvajaju.

Abundijev doprinos treba promatrati u okviru zajedničkoga saborskog rada. Nije bio osamljeni tvorac kalcedonskoga nauka, nego jedan od biskupa i papinskih predstavnika koji su ga branili i pomagali da bude prihvaćen. Upravo je u tome veličina njegove službe: vlastiti je dar jezika, poznavanje Istoka i biskupski autoritet stavio u službu vjere cijele Crkve.

Kalcedonska formulacija nije bila hladna rasprava odvojena od kršćanskoga života. Ako Krist nije istinski Bog, ne može čovjeka dovesti u Božje zajedništvo; ako nije istinski čovjek, ljudska narav nije stvarno primljena ni otkupljena. Čuvajući istinu o Kristu, Abundije je branio i nadu kršćana da je Sin Božji doista ušao u ljudsku povijest, uzeo našu narav i otvorio joj put spasenja.

Milanski sabor i povratak u biskupiju

Abundijev rad nije završio Kalcedonom. Godine 452. sudjelovao je na Milanskom saboru, sazvanom radi odbacivanja istoga krivog nauka i prihvaćanja pravovjerne kristološke ispovijesti. Ono što je bilo izrečeno na općem saboru trebalo je prenijeti, protumačiti i učvrstiti u mjesnim Crkvama. Abundije je tako povezao velika crkvena zasjedanja s pastoralnom odgovornošću sjevernotalijanskih biskupa.

Nakon sabora nastavio je voditi Crkvu u Comu. Sačuvani podatci mnogo više govore o njegovim javnim poslanstvima nego o svakodnevici njegove biskupije. Ne poznajemo pojedinosti njegovih pohoda, propovijedi ili upravljanja crkvenim dobrima. Ipak, dugotrajno štovanje u Comu pokazuje da nije ostao zapamćen samo kao diplomat jednoga kriznog trenutka. Grad i biskupija prihvatili su ga kao svojega pastira i zaštitnika.

Abundije je umro 469. godine. Njegova se služba odvijala tijekom više od dva desetljeća, od preuzimanja biskupske stolice oko 448. do smrti. To je razdoblje obuhvatilo teološke prijepore, sabore i promjene u zapadnome dijelu Carstva, ali njegova je uspomena ostala čvrsto vezana uz Como.

Predaja o himnu Te Deum

Abundije se ubraja među osobe kojima je tijekom povijesti pripisivano autorstvo himna Te Deum. Ta atribucija nije sigurno potvrđena. Stoga ga nije opravdano nazivati autorom toga drevnog himna kao da je riječ o utvrđenoj činjenici.

Sama predaja ipak govori nešto o načinu na koji ga je kršćanska zajednica pamtila. Te Deum je svečani hvalospjev Trojedinomu Bogu i Kristu, slavnome Kralju koji je postao čovjekom radi spasenja. Povezivanje Abundija s takvim tekstom odgovara uspomeni na biskupa koji je javno branio puninu vjere u Krista. Povijesna opreznost zahtijeva da se razlikuje prikladnost te poveznice od dokaza o autorstvu.

Bazilika, relikvije i štovanje

Abundijevo je štovanje osobito živo u Comu, čiji je zaštitnik zajedno s biskupijom. Njemu je posvećena romanička bazilika svetoga Abundija. Crkvu je 1095. posvetio papa Urban II., a Abundijeve relikvije čuvaju se ispod glavnoga oltara. Stoljeća između njegove smrti i posvete bazilike pokazuju trajnost mjesne uspomene na biskupa.

U umjetnosti se prikazuje u biskupskoj odjeći, katkad uz jelena. Pojedini prikazi povezuju ga i s vraćanjem mrtvoga djeteta u život. Taj motiv pripada ikonografskoj i hagiografskoj predaji; dostupni životopisni izvori ne donose potanje povijesno svjedočanstvo o tom događaju. Njegovi pouzdaniji atributi ostaju biskupska služba, papinsko poslanstvo i obrana vjere na crkvenim saborima.

Svetoga Abundija štuju Katolička Crkva i Istočna pravoslavna Crkva. Njegovo štovanje potječe iz vremena prije kasnijih formalnih kanonizacijskih postupaka, pa ga se ne veže uz pojedinačni čin moderne papinske kanonizacije. U Rimskom se martirologiju spominje kao biskup čija je služba bila obilježena zauzimanjem za ispravnu vjeru.

Spomendan svetoga Abundija iz Coma slavi se 2. travnja. Razlikovni dodatak iz Coma važan je jer je više svetaca nosilo ime Abundije. Njega ne treba zamijeniti s rimskim sakristanom Abundijem, koji se spominje 14. travnja, niti s istoimenim mučenicima, svećenicima i svecima iz Rima, Španjolske ili Sirije.

Abundijev život pokazuje biskupsku službu koja nadilazi granice jedne biskupije, ali im ostaje vjerna. Iz Soluna je došao na Zapad, u Comu postao pastir, u Carigradu i Kalcedonu služio crkvenomu jedinstvu, a u Milanu pomagao učvrstiti ispovijest vjere. Njegova svetost nije odvojena od teološke jasnoće: braneći istinu o Kristu, branio je otajstvo Boga koji je radi čovjekova spasenja uistinu postao čovjekom.