Sveti Abraham Rostovski

Sveti Abraham Rostovski monah je i arhimandrit povezan s Rostovom, jezerom Nero i samostanom Bogojavljenja. Životopisna mu predaja pripisuje legendarnu jezgru o ozdravljenju, susretu sa svetim Ivanom Evanđelistom, rušenju Velesova idola, propovijedanju i osnutku samostana. Povijesnu kronologiju nije moguće pouzdano utvrditi: predložene datacije njegova života protežu se od XI. do XIV. stoljeća, a 1077. ne može se navoditi kao sigurna godina smrti. Njegov se spomendan slavi 29. listopada u pravoslavnoj tradiciji.

Od Abercija do monaha Abrahama

Abraham se rodio pod imenom Abercije, odnosno Averki, u Čuhlomi u Kostromskom kraju, blizu Galiča. Kao dijete teško je bolovao. U mladosti je po molitvi ozdravio i prihvatio kršćansku vjeru. Odlučio je napustiti dotadašnji život, postati monah i primio je ime Abramije, odnosno Abraham.

Predaja njegov prvi monaški korak povezuje s Valaamom. Nakon toga nastanio se u Rostovu, na obali jezera Nero. Ondje je živio u kolibi, u kraju u kojemu kršćanstvo još nije bilo potpuno ukorijenjeno. Abrahamov lik stoga nije ostao zapamćen samo po osobnoj askezi nego i po susretu kršćanskoga navještaja sa starim mjesnim vjerovanjima.

Velesov idol i Ivanov štap

Nedaleko od Abrahamove kolibe stajalo je svetište s kamenim idolom Velesa. Mjesno ga je stanovništvo štovalo, a uz njega se vezivao snažan praznovjerni strah. Abrahamu se ukazao sveti Ivan Evanđelist, u istočnoj tradiciji nazivan Ivanom Bogoslovom, i dao mu štap s križem. Abraham je tim štapom srušio idola.

Na mjestu poganskoga svetišta podigao je samostan posvećen Bogojavljenju, a sagradio je i crkvu svetoga Ivana Bogoslova. Potom je u okolici propovijedao evanđelje. Njegov su navještaj prihvatili mnogi stanovnici koji su se dali krstiti. Na molbu rostovskih knezova Abraham je postavljen za arhimandrita samostana Bogojavljenja.

Rušenje idola, gradnja crkve i pokrštavanje stanovnika u crkvenom pamćenju izražavaju prijelaz Rostova iz poganske u kršćansku kulturu. Ti motivi ipak sami po sebi ne određuju stoljeće u kojemu je Abraham živio.

Smrt, grob i relikvije

Prema predaji Abraham je umro u dubokoj starosti. Učenici su ga pokopali u crkvi Bogojavljenja. Životopis pronalazak njegovih relikvija smješta u vrijeme velikoga kneza Vsevoloda Georgijeviča, koji je vladao od 1176. do 1212. godine. Taj podatak pripada tradicionalnoj kronologiji i teško ga je uskladiti s mišljenjima povjesničara koji Abrahamovo djelovanje premještaju u XIV. stoljeće.

Godina 1077., koja se često pojavljuje uz Abrahamovo ime, nije čvrsto potvrđena. Sama legenda navodila je i 1010. godinu, koju su povjesničari odbacivali. Vasilij Ključevski smjestio je Abrahamovo djelovanje između 1073. i 1077., Makarij Bulgakov povezivao ga je s vremenom do 1045., Andrej Titov s krajem XI. i početkom XII. stoljeća, a Filaret Gumiljevski s početkom XII. stoljeća. Nikolaj Karamzin držao je da je djelovao za kneza Andreja Bogoljubskoga ili nakon njega, dakle u XII. stoljeću.

Još je radikalniju mogućnost otvorio Evgenij Golubinski. Dvojio je o Abrahamovoj povijesnoj opstojnosti kao zasebne osobe i predložio da bi mogao biti istovjetan Abrahamu Galičkom, čije bi djelovanje pripadalo posljednjoj četvrtini XIV. stoljeća. Arsenij Kadlubovski također je Abrahamov život smještao u XIV. stoljeće te nije prihvaćao da je upravo on utemeljio samostan Bogojavljenja. Te historiografske hipoteze nisu dovele do jedne općeprihvaćene kronologije. Abraham Rostovski i Abraham Galički zato se ne smiju predstavljati kao sigurno ista osoba.

Razvoj crkvenoga štovanja

Premda su godine njegova života nejasne, tragovi Abrahamova kulta postaju određeniji u kasnijim stoljećima. Bogoslužni tekst posvećen Abrahamu Rostovskom, sastavljen po uzoru na službu svetom Sergiju Radonješkom, prvi se put spominje u rukopisnoj zbirci iz XV. stoljeća. Taj je zapis važan jer potvrđuje da je njegovo liturgijsko štovanje postojalo prije sredine XVI. stoljeća.

Makarijevi sabori održani 1547. i 1549. imali su veliku ulogu u sabiranju i općem priznanju ruskih svetaca. Prema tumačenju Golubinskoga, Abrahamovo je općecrkveno štovanje bilo potvrđeno najkasnije u vrijeme tih sabora. Zato se 1549. u nekim pregledima navodi kao godina kanonizacije, premda je riječ o razvoju i potvrđivanju već postojećega kulta, a ne o suvremenom kanonizacijskom postupku.

S Abrahamovim samostanom povezuje se i ruski car Ivan IV. Grozni. Prije pohoda na Kazanski Kanat 1551. hodočastio je u samostan i sa sobom uzeo štap koji se častio kao Abrahamov. Nakon osvajanja Kazanja štap je vratio te naredio gradnju kamene katedrale Bogojavljenja. Katedrala je podignuta između 1553. i 1555. godine. Ta epizoda pokazuje koliko je Abrahamov kult sredinom XVI. stoljeća bio prisutan u ruskoj crkvenoj i državnoj svijesti.

Spomendani

Glavni spomendan svetoga Abrahama Rostovskog slavi se 29. listopada. U zajednicama koje liturgijski slijede julijanski kalendar taj datum u suvremenom građanskom gregorijanskom kalendaru odgovara 11. studenoga. Spomen je povezan s pronalaskom relikvija i Zborom kostromskih svetaca.

Abraham se spominje i u regionalnim zborovima svetaca: 23. svibnja u Zboru rostovsko-jaroslavskih svetaca te 21. svibnja u Zboru karelijskih svetaca, pri čemu izvori te datume navode prema julijanskom kalendaru. Ti dodatni dani ne mijenjaju 29. listopada kao primarni spomendan ovoga zapisa.

Sveti Abraham Rostovski pripada istočnoj pravoslavnoj tradiciji. U lokalnim metapodatcima pojavljuje se i tvrdnja o rimokatoličkom štovanju, ali dostupna građa ne pruža dovoljno potvrde da bi se ona prenijela kao činjenica. Njegovu biografiju zato određuju rostovska predaja i povijest pravoslavnoga kulta, a ne neprovjerena širina štovanja.

Abrahamov spomen opstao je unatoč tomu što se povjesničari ne slažu ni o stoljeću njegova života. Predaja ga vidi kao monaha koji je u kraj obilježen strahom donio evanđeoski navještaj i na mjestu idola podigao crkvenu zajednicu. Kasniji rukopisi, Makarijevi sabori, štovanje relikvija i povijest samostana pokazuju kako se taj lik učvrstio u pamćenju Rostova i šire ruske Crkve.