Sveti Abraham Pustinjak

Sveti Abraham Pustinjak bio je egipatski monah i pustinjak iz IV. stoljeća. Dvadeset i tri godine živio je u dvama monaškim središtima u Gornjoj Tebaidi, povezanima s pravilom i zajednicom svetoga Pahomija. Potom je prešao Nil i povukao se u osamu u Manufu, gdje je živio u kolibi, hranio se biljem i noći provodio u bdjenju. Predaja ga naziva i Abrahamom Siromahom te Abrahamom Dječakom. Njegov se spomendan slavi 27. listopada.

Iz Egipta u pahomijevsku zajednicu

Podatci o Abrahamovu rođenju vrlo su oskudni. Jedan ga prikaz smješta u Menuf u delti Nila i navodi da se rodio oko 290. u imućnoj obitelji. Drugi izvor govori samo o prvoj polovici IV. stoljeća. Budući da se približna godina 290. pojavljuje i u životopisu drugoga svetca imenom Abraham, ne može se uzeti kao pouzdano utvrđen datum egipatskoga pustinjaka.

Ista predaja govori da se Abraham nije želio oženiti premda je brak bio dogovoren u skladu s obiteljskim interesima. Odabrao je život posvećen Kristu. Nazivi Dječak i Siromah ne znače da je ostao dijete ili da je rođen u siromaštvu. Povezuju se s njegovom bezazlenošću, čistoćom srca, dobrotom i svjesnim izborom siromašna života.

Abraham je dvadeset i tri godine proveo u dvama monaškim središtima u Gornjoj Tebaidi, na desnoj obali Nila. Jedno je bilo povezano s prvim samostanom uređenim prema pravilu svetoga Pahomija, začetnika zajedničkoga monaškog života. Drugo se nalazilo u Phebou, odnosno Pbou, gdje je bilo sjedište poglavara i ekonoma pahomijevske zajednice.

Život u tim samostanima nije bio samotnjaštvo u doslovnom smislu. Pahomijevski su monasi živjeli zajedno, pod pravilom, dijeleći molitvu, rad i svakodnevne obveze. Abraham je stoga prije pustinjačkoga povlačenja prošao dugu školu zajedničkoga monaškog života.

Preko Nila u osamu

Nakon dvadeset i tri godine Abraham je napustio samostansko središte, prešao na drugu obalu Nila i nastanio se u Manufu. Ondje je sagradio kolibu i započeo život u gotovo potpunoj odijeljenosti od svijeta. Jedan izvor njegov boravak u toj osami određuje kao sedamnaest godina, ali taj broj nema drugu potvrdu. Sigurnije je reći da je ondje proveo posljednje razdoblje života.

Povlačenje iz zajednice nije značilo odbacivanje svega što je naučio. Abraham je i kao pustinjak ostao vjeran duhu Pahomijeva pravila, ali ga je primjenjivao s velikom strogošću. Njegovu svakodnevicu obilježavali su oskudna hrana, molitva i bdjenje. Hranio se biljem, osobito bobom, a velik dio noći provodio je budan u molitvi.

Bob je u egipatskoj sredini bio jednostavna i prezrena hrana. Kasnija predaja upravo je u tome prepoznala znak Abrahamova dragovoljnog siromaštva. Nije birao oskudicu radi neobičnosti niti zato što bi materijalna dobra bila sama po sebi zla. Njegov je način života izražavao nastojanje da mu malo bude dovoljno i da se potpuno posveti Bogu.

Teodor uz Abrahamovu smrt

U času Abrahamove smrti uz njega je, prema predaji, bio sveti Teodor, ljubljeni učenik i nasljednik svetoga Pahomija u Phebou. Taj podatak čvrsto ga smješta u pahomijevski monaški krug i povezuje njegovu pustinjačku osamu sa zajednicom u kojoj je proveo velik dio života. Premda je živio odijeljeno, nije ostao bez duhovne veze s braćom.

Godina Abrahamove smrti nije poznata. Podatci koji su mu bili pripisani u jednom kompozitnom tekstu, a potječu iz životopisa drugoga istoimenog svetca, uklonjeni su iz njegove biografije.

Egipatskoga Abrahama Pustinjaka ne treba poistovjetiti sa svetim Abrahamom Kidunskim. Isto osobno ime i bliski kalendarski spomeni pridonijeli su miješanju njihovih životopisa, ali egipatski zemljopisni i pahomijevski monaški podatci jasno određuju zasebnu osobu.

Spomen u aleksandrijskom sinaksaru

Aleksandrijski sinaksar iz XIII. stoljeća prenosi više anegdota o Abrahamovu pustinjačkom životu. Riječ je o zapisu nastalu mnogo stoljeća nakon njegova vremena, pa se pojedinosti koje donosi ne mogu izjednačiti sa suvremenim svjedočanstvom. Ipak, sinaksar pokazuje kako je egipatska kršćanska predaja pamtila Abrahama: kao čovjeka krajnje jednostavna života, ustrajna bdjenja i dragovoljnoga siromaštva.

Njegov nadimak Siromah sažima upravo tu sliku. Abraham je potekao, prema jednom prikazu, iz bogate obitelji, ali je izabrao ono što se u očima svijeta činilo bezvrijednim: kolibu umjesto sigurnosti, bob umjesto obilja, tišinu umjesto ugleda i noćno bdjenje umjesto udobnosti. Pahomijevska zajednica najprije ga je naučila uređenomu zajedničkom životu, a osama u Manufu postala je mjesto na kojemu je tu stegu živio u pustinjačkoj jednostavnosti.

Spomendan svetoga Abrahama Pustinjaka 27. listopada čuva uspomenu na egipatskoga monaha koji je veći dio života proveo daleko od javnosti. Njegov se život pamti po postojanosti: dvadeset i tri godine u monaškoj zajednici, zatim osama preko Nila, skromna hrana, molitva i bdjenje do smrti.